Priče o ozdravljenju i pronalaženju smisla u Zajednici 'Cenacolo'

Već 23 godine u Međugorju pored muške egzistira i ženska Zajednica “Cenacolo”. U “Polju radosti” trenutačno je petnaestak žena iz cijeloga svijeta. Bile su ovisnice o drogi, prostituciji, kocki, ali i internetu. U Međugorju su pronašle novi put, povezale niti svoga života, shvatile smisao i prihvatile sve ono što on nosi. Nekada se nisu same mogle izboriti sa svim izazovima, te su u Međugorju učile ponovno živjeti.

Zagrepčanka Lea u Zajednici “Cenacolo” je dvije godine. Prvo u Vrbovcu, a odnedavno i u Međugorju. Još kao srednjoškolka je postala ovisnica o drogama. Njezina priča slična je priči većine ovisnika koji nisu vidjeli svrhu svog života. Danas joj je nutrina, kaže, prioritet.

“Borim se s time da pokažem drugima ko zapravo jesam, da budem ono što jesam. Puno puta me u životu bilo sram i zato sam bježala u te nekakve stvari zato što nisam prihvaćala samu sebe. I zato sad i kad promijeniš krug ljudi, borim se biti ono što jesam”, priča nam.

U Zajednici je trenutačno petnaestak cura iz cijeloga svijeta. Dan im počinje u šest sati molitvom, a onda se cure prihvaćaju svojih obveza, budući da sve rade same. Riječ je o jednoj od strožih zajednica.

“Nemamo kontakt, pogotovo na početku, s obitelji. Imamo kontakte nekoliko puta godišnje kada organiziramo susrete za obitelji i za djecu. Teško je, moj ulazak u zajednicu je bila najteža odluka u životu, iako sam znala da sam u problemu, sedam godina sam se drogirala”, govori Ivana.

Ona danas brine o curama u zajednici. Premda je droga za nju davna prošlost, odlučila je ostati i svoj život posvetiti drugima kako bi u zajednici pronašli ozdravljenje, ali i smisao života, za čim mnoge od njih tragaju.

“Zajednica je škola života. Netko uđe zbog problema s ovisnosti. Ja sam se pripremala za ulazak u zajednicu šest mjeseci – i više nisam imala problem ovisnosti. Ako se nisam drogirala šest mjeseci, moje je tijelo bilo čisto. Znači, u zajednicu sam došla učiti živjeti, šta je normalan život”, ističe Ivana.

I to je bit, naučiti živjeti život sa svime što on nosi. Ući u zajednicu je teško, mnogi ne mogu izdržati pravila i strogi način života. Ali jedini, kažu cure, koji onome tko je krenuo stranputicom može pokazati pravi put. Put bez poroka. Moguće je, poručuje i Lea, kojoj i molitva mnogo pomaže.

“Kad sam čula tri krunice na dan, mislila sam da nema šanse. Ali vidim u nekim situacijama trebam se smiriti, imamo pola sata na dan klanjanje, da ti se i spuste neke situacije i da se pomoliš za drugu osobu”, govori Lea.

Pomoć zajednice sve češće traže i oni koji nisu ovisnici o drogama, nego se jednostavno ne mogu nositi sa životnim izazovima. I tu nađu mir. Prihvatiti sebe i druge, oprostiti i tražiti oprost, ne truditi se biti savršen jer savršenstvo ne postoji - glavne su vještine koje uče u zajednici koju je 1983. godine utemeljila pokojna časna sestra - ili kako je članovi zajednice zovu - majka Elvira.

federalna.ba