Povratak političkog žara: U2 kroz "Days of Ash" reagira na savremene tragedije

Gotovo devet godina prošlo je otkako je irski rock sastav U2 objavio posljednji album s originalnim materijalom – Songs of Experience iz 2017. godine. U međuvremenu, bend svakako nije mirovao: dvije velike turneje, dva filma, 40 koncerata u okviru spektakularne rezidencije u Las Vegas Sphereu, gotovo tri sata ogoljenih, ponovo snimljenih verzija starih pjesama na albumu Songs of Surrender, autobiografija Bona koja je iznjedrila solo turneju, boravak na Broadwayu i još jedan film. Impresivan tempo rada – ali bez novog autorskog albuma, analizira The Guardian.

Najduža pauza i pitanje identiteta

Razmak između dva studijska albuma s originalnim pjesmama najduži je u historiji benda. I upravo taj jaz otvara pitanje koje prati U2 već gotovo dvije decenije: gdje se bend danas uklapa u savremeni muzički pejzaž?

Najjednostavniji odgovor bio bi prihvatiti etiketu “heritage rocka”, osloniti se na slavu kataloga i puniti arene najvećim hitovima. No, takav pristup očigledno ne zanima Bona i The Edgea. Kada su 2017. godine krenuli na turneju povodom 30 godina albuma The Joshua Tree, insistirali su da nije riječ o pukoj nostalgiji.

U proteklih 15–20 godina pokušavali su različite strategije: reafirmirati eksperimentalni duh na albumu No Line on the Horizon, koketirati s modernim pop produkcijskim trendovima (AutoTune, angažman hitmejkera poput Ryan Tedder), pa čak i razmatrati saradnju s Davidom Guettom. Tu je i neslavni pokušaj digitalne distribucije kroz partnerstvo s Apple, koji je izazvao globalne kontroverze. Ipak, ništa od toga nije u potpunosti vratilo ni komercijalnu dominaciju ni kreativni zamah njihove “imperijalne faze” s kraja 80-ih i početka 90-ih.

EP kao brza reakcija: povratak protestnoj pjesmi

U tom kontekstu pojavljuje se EP Days of Ash. Nije riječ o najavi novog albuma, već o projektu koji podsjeća na nedavni potez Bruce Springsteena i njegovu pjesmu Streets of Minnesota. Ideja je jasna: oživjeti tradiciju protestne pjesme kao brze i direktne reakcije na aktuelne događaje, u duhu klasika Ohio grupe Crosby, Stills, Nash & Young iz 1970. godine.

Ako su CSNY uspjeli ući na američke top-liste svega nekoliko sedmica nakon pucnjave na Kent State univerzitetu – u eri kada je distribucija zahtijevala fizičko štampanje ploča i logistiku – postavlja se pitanje zašto današnja streaming era nije ispunjena sličnim brzim umjetničkim reakcijama. Pomalo je paradoksalno da su upravo veterani poput Springsteena i U2 ti koji podsjećaju na snagu tog formata.

Tri od pet pjesama na EP-u tematiziraju nedavne smrti u kontekstu protesta i konflikata: palestinskog nenasilnog aktiviste Awada Hathaleena, 16-godišnje iranske demonstrantice Sarine Esmailzadeh te Renee Nicole Good, ubijene 7. januara.

“American Obituary”: bijes kakav se dugo nije čuo

Glavna pjesma EP-a, “American Obituary”, inspirisana je posljednjim od navedenih slučajeva. U2 na njoj zvuče ogorčenije i direktnije nego godinama unazad. Tekst nosi konfrontacijski ton kakav nije bio prisutan još od albuma War. Stihovi poput “the power of the people is so much stronger than the people in power (Moć naroda je mnogo jača od moći ljudi na vlasti)” prizivaju retoriku s barikada, dok muzika kombinira distorzirane gitare, režajući bas i elektronske zvukove nalik sirenama.

Na narednim pjesmama atmosfera se ublažava: više akustičnih gitara, manje agresivnih gitarskih eskapada The Edgea, maglovitiji ambijent. Tekstovi prelaze u prepoznatljivu U2 kombinaciju biblijskih metafora, utjehe i optimizma. Ipak, osjeća se žurba – vjerovatno rezultat relativno brze produkcije. Odsustvo dugog preispitivanja i beskonačnih revizija, koje su obilježile njihove kasnije projekte, djeluje kao osvježenje.

Pjesma “The Tears of Things” posebno se ističe oštrim napadom na fašizam i vjerski fundamentalizam. Bono pjeva: “When people go around talking to God it always ends in tears (Kad ljudi hodaju okolo razgovarajući s Bogom, to uvijek završi u suzama)”, u stihu koji kombinira ironiju i upozorenje.

EP uključuje i duet s Ed Sheeranom, pjesmu “Yours Eternally”. Iako manje nametljiva od nekih ranijih pokušaja U2 da zvuče savremeno, saradnja nosi drugi problem: Sheeranov glas i gitarski stil toliko su prepoznatljivi, zahvaljujući dugogodišnjoj dominaciji radijskim eterom, da njegovo prisustvo automatski preuzima fokus.

Povratak žaru i uvjerenju

Teško je EP proglasiti najavom trajnog zaokreta, pogotovo jer je Bono najavio da će nadolazeći album imati sasvim drugačiji, gotovo “karnevalski” ton. Ipak, ono što je evidentno jeste povratak elementima koji su U2 učinili globalnom silom: gotovo religiozni žar, snažan osjećaj misije i vjerovanje da muzika može pokrenuti promjenu.

Upravo ta kombinacija – koja je nekada bila predmet podsmijeha njihovih “kul” post-punk savremenika – činila je srž njihove imperijalne faze. Na albumu Days of Ash taj žar ponovo tinja, podsjećajući da U2, i nakon gotovo pola stoljeća karijere, još uvijek traže – i povremeno pronalaze – smisao u hitnosti trenutka.

federalna.ba