Svjedoci o masakru u Biljanima: 258 ubijenih u jednom danu, komšije bile egzekutori

Ekipa Federalne televizije razgovarala je sa svjedocima zločina u Biljanima kod Ključa. Ni 34 godine kasnije nije im jasno šta je njihove komšije natjeralo da 10. jula 1992. godine postanu egzekutori. Tog dana ubijeno je 258 muškaraca, žena i djece, među kojima i najmlađa žrtva, četveromjesečna beba Amila Džaferagić. Za ovaj zločin do sada je pravosnažno osuđen samo Marko Samardžija na devet godina zatvora. Porodice žrtava ne traže osvetu, već istinu i priznanje – da se zločin nikada i nikome ne ponovi.

Svjedočenja o razdvajanju

Zapisnik sa obdukcije svjedoči o razmjerama zločina. Na strani 70, pod brojem 172 evidentirana je Amila Džaferagić, kći Šemse, rođena 29. februara 1992. godine u Biljanima kod Ključa. Prepoznata je po ocu, a uz tijelo su pronađene dvije dječije dude. U zapisniku je navedeno da je ubijena pucnjem u glavu.

Amila nije imala ni pet mjeseci. Tog 10. jula 1992. s njom ubijeno je još 257 muškaraca, žena i djece.

Jasminka Ćehić, svjedok zločina, prisjetila se trenutka kada su naoružani vojnici došli pred kuće.

„Ujutro su došli, lupali na vrata i govorili: ‘Izlazite iz kuće.’ Izišle smo, pa su nas razdvojili. Rekli su: ‘Žene gore pred trgovinu, a muškarci ovamo.’ Moja dva brata, Rufad Ćehić i Elvir Ćehić, tada su odvedeni“, kazala je Ćehić.

Jasminka nikada više nije vidjela svoju braću.

Kolone i pucnji

Sigurnu smrt tog dana izbjegao je Adnan Hodžić, koji se spasio tako što je slagao da nema 18 godina.

„Po dvojica su stajali u koloni, s rukama na leđima. To mi je ostalo najupečatljivije. Nakon nekih sat vremena počela se čuti pucnjava iz pravca škole. Trajalo je to nekoliko sati“, izjavio je Hodžić.

Nakon pucnjave, dodaje, nastupila je tišina, a potom su se čuli bageri i kamioni. Bio je to početak prikrivanja zločina.

Bijeg i gubitak porodice

Rajif Hodžić imao je tada 28 godina i uspio je pobjeći, ali njegov otac nije.

„Odmah su napadali oko moje kuće. To smo primijetili i uspio sam nekako izaći iz kuće i prebaciti se preko živice“, prisjeća se Hodžić.

I priča je mnogo. Teških i bolnih, ali izuzetno važnih za očuvanje istine.

Dursum Dervišević svjedoči da su roditelji gledali kako im djecu odvode.

„Moji roditelji su gledali kolonu, gledali su svoju djecu kako dolaze pred školu s komšijama. Više se niko nije vratio živ“, istakao je Dervišević.

Edin Domazet podsjeća na razmjere zločina u vlastitoj porodici.

„Moj otac Fadil Domazet je ubijen, moj stric Hazim je ubijen. Dvadeset tri osobe s prezimenom Domazet su ubijene – komšije i familija“, rekao je Domazet.

Komšije kao počinioci

Optuženi za zločine u Biljanima su ljudi s kojima su dijelili svakodnevnicu. Komšije, radne kolege, prijatelji.

„Bili smo kao jedno. Kod nas se dolazilo, sjedilo, jelo i pilo kafu. Niko nije mogao ni zamisliti da će se ovo desiti“, kazala je Bida Avdić.

Masovne grobnice i razmjere zločina

U Biljanima se vrijeme već 34 godine mjeri jednim datumom – 10. julom 1992. godine. Posebno brutalni zločini počinjeni su u zaseoku Botonjići, gdje je ubijeno svih 57 stanovnika. Jedanaest starih i nemoćnih osoba spaljeno je živo u štali.

Tijela ubijenih Biljančana pronađena su u masovnim grobnicama Lanište jedan, Crvena zemlja jedan i dva, te u grobnici u samim Biljanima.

federalna.ba