Portreti – Hasan Ćemalović, dia – druga emisija

**

Umjetnost nas uči da ono što gledamo nije ono što vidimo – Paul Valery.

**

Arhitektura je prostorni otisak mentalnog stanja zajednice i vremena u kojem nastaje – iz predgovora Monografije „Hasan Ćemalović“

**

Arhitekta Hasan Ćemalović /Mostar, 1947./ kreirao je projekte za preko stotinu objekata različitih namjena. Izdvajaju se objekti vojno-sportski centar u Sarajevu, Sportske dvorane Mejdan u Tuzli, Zgrada Štaba teritorijalne odbrane u Sarajevu; a posebno se ističe, u tom periodu prije rata, projekat Aerodroma Sarajevo. Poseban značaj i za samog arh.Hasana Ćemalovića i za gra Mostar predstavlja projekat stambeno-poslovnog objekata poznatog pod imenom zgrada Ledara. Za ovaj objekat arh.Ćemalović dobio je i Nagradu Collegiuma artisticuma, 1992.godine. Za svoj rad, umijeće u arhitekturi, Hasan Ćemalović dobijao je nagrade još kao student -  Nagrada za najvišu prosječnu ocjenu u toku studija i za graf.radove u okviru predmeta Projektovanje jedan. Na anonimnim natječajima sam ili sa kolegama Hasan Ćemalović je uglavnom osvajao prve nagrade – Nagrada za arh-urb.rješenje kompleksa tehn.fakulteta u BL; Arh.Nagrada lista Borba za za zgradu Aerodroma Sarajevo sa kolegom Nikolom Neškovićem; Nagrada CA za objekat Štaba To Sarajevo, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva za 2001.godinu za objekat Bošnjačkog instituta ... a, našao se i u Knjizi 11 istaknutih arhitekata Jugoslavije, iz 1989.godine, autora Ivice Mlađenovića, zajedno sa Aleksandrom Đokićem, Antom Rožičem, Radovanom Tajderom, Antom Vulinom i drugima.

Izdavačka kuća University Press je 2019.godine objavila Monografiju arh.Hasana Ćemalovića. Autorica Monografije je doc.dr Aida Husetić. Rad i djela arh.Ćemalovića predstavljeni su po periodima 1972. – 1982-a; '82. – '85-a; '86. – '96-a i '96. – 2014.godina. Za svaki period predstavljeni su najvažniji, najuspješniji projekti objekata, tlocrti i fotografije. Poseban segment Monografije su Sjećanja – samog arhitekte u kojima govori o arhitekturi i njenoj afirmaciji, o posvećenosti arhitekturi ... Iznimno važne su i recenzije rada arh.Ćemalovića, a napisali su ih ak.Ivan Štraus, dr.Ibrahim Krzović i ak.Nikola Bašić,Monografija je promovirana u sarajevskoj Vijećnici, 2019.godine.

**

Arhitekt Hasan Ćemalović niz godina pisao je i kolumne za „Naše dane“, te za list „Oslobođenje“

„Kažem, majko moja / A na tebe mislim, o Kućo!

Kućo lijepih tajanstvenih ljeta mog djetinjstva“

Oskar V. De Lubicz

Kuća je jedna od najvećih sila integracije za misli, za sjećanja i snove čovjeka. Bez nje bi čovjek bio razbijeno, rasuto biće. Ona je tijelo i duša. Ona je prvi svijet ljudskog bića. Kuća je jednostavno sve, i kultura, i ljubav, i tradicija ... Činjenica da se svaki element kuće duboko urezuje u pamćenje svakog čovjeka, još dok je dijete i da to nosi što svjesno što nesvjesno, cijelog svog života govori dovoljno sama za sebe. Kuća je naš dio svijeta, naš prvi svemir, kosmos u pravom smislu riječi. Cijela prošlost dolazi da živi, putem sna, i u našoj kući.

Agresija, a i zaborav doveli su nas pred zadatak koji ima hiljadu pitanja i, mogu slobodno reći, nijedan siguran odgovor. Na pitanje kako sada da krenemo i da gradimo kuću, čovjek zanijemi pred složenošću problema. To ne znači da nema odgovora, ali on je sigurno nepotpun, jer je oslonjen ili će biti oslonjen samo na jednu sliku koju će sa sobom nositi budući realizator. Zašto je to tako? Pa, u proteklom vremenu nigdje tako sasvim vidljiv korov nije narastao kao na temi izgradnje obiteljskih kuća. Tema je sistematski bila postavljena na periferiju. Sa njom se niko nije bavio. Realizovala se u ambijentu „bespravne gradnje“, „tipskog projekta“ i na „ničijoj zemlji“, a posebnu draž joj je davala neposredna blizina centaa moći – gradova. Regulacioni planovi i drugi planski dokumenti uvijek su imali karakter sanacije i bili bi intervencija u smislu stvaranja minimalnih uslova komunalne opremljenosti infrastrukturom, a skoro nikada nisu imali elemente razvoja i plana.

Iz reda i ambijenta koji se stotinama godina izgrađivao i poštovao i o kome su još arhitekti Juraj Najdhart i D.Grabrijen govorili, divili se i pisali, mi smo stigli u potpuno anarhičan prostor obiteljskog stanovanja. Prostor bez jasne saobraćajnice, prepoznatljivog repera i nikakvog arhitektonskog stava po pitanju same kuće. Ona je obično bila iz nekog arhitektonskog kataloga, sa slobodnom interpretacijom korisnika, najčešće prethodno već izgrađena od nekog od njih. Ustvari, tipske kuće su bili slobodno-stojeći stanova, a nikada kuće koje su zbog toga morale imati niz dodatnih elemenata u prostoru parcele, izazivajući još veći haos. U većini slučajeva zanemarivana su i osnovna saznanja o orijentaciji objekta i njegovoj insolaciji.

I danas, kada stojimo pred tim zadatkom i pitamo se šta uraditi i od kuda krenuti, sigurno je samo da se iz osnova moraju stvarati uslovi za potpuno drugačiji i kvalitetniji pristup. A, prije svega posvetiti izuzetnu pažnju datom problemu i staviti ga na mjesto koje mu pripada svugdje u civilizovanom svijetu i izgraditi sistem koji će obezbjeđivati permanentno povećanje kvaliteta. To je jedna od najznačajnijih i prvih tema sa kojom ćemo se susresti u miru i zbog toga već danas na njoj intenzivno treba raditi.

Pošto sve počinje u prostoru sa urbanizmom odnosno sa parcelom za izgradnju kuće, onda odatle treba i početi. Ona je do danas otprilike ista za svaku tačku u prostoru. Pravougaonog je oblika, na sredini sa ucrtanim linijama gabarita budućeg objekta. Takva je za ravni i kosi teren, gradski, prigradski ili seoski ambijent. Ustvari, radi se o propisima koji su razgrađivali prostor i doveli u pitanje zatečeno stanje pa čak i postojeću fizičku strukturu gradova i ambijenta uopšte. Činjenica da su propisi proizašli iz onog što je u Evropibilo prisutno u prvoj polovini 20.vijeka i što su arhitekti okupljeni oko Gropiusa utvrdili kao minimum prostora za izgradnju jedne kuće, ne opravdava takav nemar, jer u tom trenutku u Evropi se idealisalo i univerzalno razmišljalo o mnogim temama koje su nizom argumenata poslije osporene i negirane, čak i od istih autora. Takva apstraktna parcela koja ne rješava susjedstvo nego se defacto od njega samo brani i koja vanjski prostor parcele i konfiguraciju terena ne uključuju u stambeni prostor kuće kao kvalitet više, zadovoljavajući uslovno rečeno samo funkciju stanovanja, kao elemenat odluke i razmišljanja, u mnogome je doprinijela onome što zovemo haos; pogotovo ružno i što nikada ne znamo gdje smo, u kojem dijelu grada i gdje nam više pomaže u orijentaciji neka nemoguća cestovna krivina ili zastrašujuće ružna kuža nego kontinuitet i prepoznatljivost prostora.

A, kuća? Ona je uglavnom građena u okvirima tipskog projekta. U suštini, to je bio sistem velikih brojeva, istih potreba i apstraktnih kriterija kao što su – gabariti/dimenzije objekta, teren kos/ravan i broj stambenih jedinica. Čak i kao takvi su služili samo formalnom zadovoljavanju zakona za dobijanje građevinske dozvole. Projektna dokumentacija je skoro bila nepotrebna. Nažalost, uvijek jedan od ranije realizovanih tipskih projekata postaje uzor i pravilo za naredne, jer je svima u procesu izgradnje tako svima lakše. Prvo, korisniku-investitoru mnogo je lakše na stvarnom modelu provjeriti šta on stvarno želi i sa malim korekcijama viđenog zadovoljiti svoje potrebe nego ići u nepoznato. Drugo, majstori pogotovo radeći na taj način, jer oni sada zatvorenih očiju mogu graditi i u potpunosti vladaju situacijom. A, opštinske službe su zadovoljne, kod njih sve ide po zakonu, a time su ispunile svoju obavezu i odgovornost. I kao kruna svega neprirodnog je činjenica da takav rad nije imao nikakvu stručnu niti bilo koju drugu valorizaciju, što potvrđuje naprijed izrečenu konstataciju – da je tema sistematski bila postavljena na periferiju i ako želimo pomak ka boljem moramo je dovesti u centar zbivanja sa prvim danima mira.

Biti svjestan da je obiteljska kuća u direktnoj vezi sa kulturom i identitetom jednog naroda, znači prije svega afirmisati graditeljsku baštinu, vrednovanjem istaknuti sve ono što je u njoj afirmativno i što ima trajne vrijednosti kao što su prostorna orijentacija, kontakt vanjskog i unutarnjeg prostora, detalji i slično. Stavljanjem pod zaštitu države objekata od posebne vrijednosti oni su sačuvani, ali su istovremeno  bili osuđeni na zaborav, jer ono što su nosili u sebi nije istraživano i proslijeđeno u život. Nije bilo tumačenja kvaliteta tih kuća i njihovog dovođenja u kritičan odnos sa onim što se u svijetu na tu temu događalo.

Sama činjenica da se avlija stavlja u kontekst primitivizma, a ne korištenje vanjskog prostora kao dopune funkcije stanovanja i u određenim vremenskim periodima preuzimanja većine osnovnih funkcija, govori sama za sebe dovoljno. Daans se u svijetu takvi prostori priključuju kući savremenim materijalima i zovu se solarij ili zelena bašta. Obavezno su okrenuti prema jugu onko kako su i naše stare kuće građene – nikada izvan sunčanog pojasa! Kad već govorimo o suncu, da kažem i to da su ti stari objekti pravi prototipi solarnih sistema koji su u svijetu poznati kao najbolji štediše energije. Oni u sebi i danas imaju osnovne koncepcije direktnog prijema, masivnog zida, solarijuma i izdvojeni termofonski blok, s tim da dubina objekta i razmještaj osnovnih sadržaja odgovaraju i današnjem shvatanju sunkcije i prostorne organizacije „solarne kuće“

Kada govorimo o prostoru tradicionalne kuće i njegovim vrijednostima onda, prije svega, treba istaći kao poseban kvalitet odnos zatvorenog i otvorenog prostora, odnosno njegovo horizontalno i vertikalno prožimanje. To je okosnica kuće oko koje se sve vrti. Jajat i divanhana su prostori koji organski spajaju i razdvajaju vanjski i unutrašnji prostor. Oni daju osnovno obilježje objektu. Ustvari, u njima se krije sva arhitektura prostora. Centralne sile i sile kosmosa. U poređenjju sa njima postaje smiješno sve što nije prostor u širem smislu nego samo funkcija, kao što su balkon, hol i hodnik.

Svi objekti koji su istoriji arhitekturi označeni kao vrijedni upravo u takvom prostoru odnosno u razrješenju kontakta vanjsko-untrašnje, postigli su taj kvalitet i to ih je izdvojilo od ostalih objekata. On u konkretnom slučaju obiteljske kuće rješava pitanje i funkciju ulaza u kuću, daje mu značaj, ističe svečanost i naglašava ga. Istina da između ulaznih, kapijskih vrata i vrata svakog pojedinačnog korisnog prostora u kući, ne postoje bilo kakva druga vrata govori o izuzetnoj dimenziji tradicionalnog graditelja i njegovog graditelja i njegovog shvatanja otvorenih prostora; avlije, hajata i divanhane kao univerzalnih prostora ili prostora više u funkciji stanovanja. (Sjetite se samo stana u kome stanujete, kako je organizovan, koliki broj i gdje imate vrata, a ustvari nemate prostora nigdje). Na taj način ćete i prihvatiti razmišljanje da ustvari sa otvaranjem vrata avlije ulazite u korisni prostor kuće, isto kao što s otvaranjem vrata stana ulazite u stan. To je ona tačka koja ruši dosadašnje razmišljanje o ulazu i uspostavlja kontakt sa tradicijom.

Maksimalno poštivanje orijentacije, način organizacije sadržaja unutar kuće, korištenja otvorenih površina, odnos vanjskog i unutrašnjeg prostora, kao i način ulaza u kuću su trajne vrijednosti tradicionalne kuće. Ona i danas može da primi naše shvatanje funkcije stanovanja, a arhitektonska plastika i detalji stvar su tehnološkog razvoja, individualnog shvatanja i znanja, što u svakom slučaju ne znači da ne treba poštivati već poznate vrijednosti i ambijent.

Pišem, jer me intimno strah još većeg nereda u narednom periodu, s namjerom da barem u ovom kratkom vremenu izgradimo neke kriterije koji bi nam dali šansu da idemo naprijed, korak po korak. Naravno, promišljajući svaki put o sljedećem. – Hasan Ćemalović dia, 11.april 1994.godine.

**

 

Autorica Serijala Portreti – Selma Dizdar

Tonska realizacija – Šerkan Cakić

Izvor/foto – Selma Dizdar / zgrada Ledara u Mostaru – Monografija Hasan Ćemalović; University Press, 2019./