Otišao je vladar riječi u nezaborav bh. književnosti

/Rastao se od života a živ i diše / Krenuo je da popije pa i bi i ne bi / Šta to radiš sine? Glasom koga nemam, u jeziku koga nemam, u kući koju nemam, ja pjevam pjesmu majko/…“Vidio sam djevojčicu, na Planeti Sarajevo, u parku kojeg nema, bere cvijeće kojeg – nema!”

Prepoznatljive rečenice i stihovi Abdulaha Sidrana, poput onih iz pjesme „Planeta Sarajevo“ najbolje potvrđuju majstorstvo riječi, kojom se jedan od najvećih bh. pjesnika izražavao na savršeno razumljiv i jednostavan način.

No, kompletnim uvidom u ono šta je i kako pisao; u  lirici, drami, romanu, didaskalijama, esejistici, mi znamo da je Sidranov raskošan opus istovremeno bio erudicija koja konotira na fonu opće prihvaćene narodne mudrosti.

I danas se prepričavaju i pamte replike iz kultnih filmskih ostvarenja, za koja je Sidran svojim rukopisom potpisao scenarij.

„Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem“- izgovara glavni junak Dino u filmu Emira Kusturice „Sjećaš li se Dolly Bell?“

Podsjetimo, priča je  smještena u Sarajevo šezdesetih godina prošlog stoljeća, s fokusom na mladića Dinu koji od sitnih kriminalaca dobija zadatak da na svom tavanu sakrije mladu prostitutku. Priča o zaljubljivanju, hipnozi, komunizmu, godinama prošlim, priča s kojom smo se svi mogli identificirati, odiše nevjerovatnim šarmom i ekskluzivnošću (1981), neuobičajenim u dotadašnjoj kinematografiji.

Samo je Sidran mogao neprikosnovenim pripovjedačkim umijećem u filmskom scenariju „Otac na službenom putu“, otvoriti veliku globalnu temu iz socijalističke mimikrije-o griješniku sistema i uhapšeniku na kaznenom radu u Zvorniku.

Ovu zapravo obiteljsku priču, s paletom likova koji nas podsjećaju na vlastite familije i onovremeni način življenja,  Sidran će u potpunosti zaokružiti s autobiografskim romanom „Otkup sirove kože“, pokušavajući samom sebi objasniti -Šta je to njegov otac Mehmed Meho Sidran skrivio društvu i državi da bi završio na  Golom otoku ? Ništa! Osim jedne dopisnice koju je iz Slovenije, “sa banjanja” poslao ženi naslovljenu sumnjivim ruskim pozdravom “Zdravstvujte”, omraženim u  vrijeme historijskog razmimoilaženja Tito-Staljin.

Smjenjuju se u “Sirovoj koži”  autentične priče  o ljudima, vremenima i gradovima koji su odredili Pjesnika-eruditu. Tako Sidran piše o reditelju koji se od dobrog jarana preobratio u  nacionalistu, Praljku koji će postati ratni zločinac …Tu su velike i male  priče o  politici, historiji, ratovima i logorima, filmu i poeziji, iskustvu umjetnosti, rodnom Sarajevu, Goraždu...

Nekako je uobičajeno da, dok odgovara zadatku umjetnosti, pisac istovremeno s manirom angažiranog intelektualca razobličava naše dubioze i iščašenosti. Otud i Sidranova zbirka kolumni „Oranje mora“ - o burama na domaćoj kulturnoj i političkoj sceni. Uz objavljivanje knjige 2015. u IK Buybook, književnik Goran Samardžić će o Abdulahu Sidranu i njegovom bitisanju zapisati:

“Sidran je poseban i vanvremeni duh, zaštitno ime za Sarajevo i mnogo šta u njemu. I oni što ga ne vole, a takva je zadnja moda, ne mogu se otarasiti njegovog žiga. Nadam se da se takva duša seli iz osobe u osobu i ne umire s onim koji je trenutno nosi. To bi bilo pošteno. Velike duše traže da se provuku kroz razne kalupe jer im je jedan malo, a i kroz razne knjige, ako je čovjek po duši pisac a Sidran je uvijek i iznad svega to. 

Fenomenalna je i neponovljiva mješavina lucidnosti, humora, očaja i brižnosti koja kipi iz ovih Sidranovih zapisa, nekad dužih, nekad kraćih, al' nikad dosadnih i praznih”-napisao je Samardžić.

Sve što je ostalo iza akademika Sidrana, baštinit će generacije studenata a njegova djela će se naširoko izučavati na svjetskim slavističkim katedrama književnosti. U demistifikaciji njegovog poetskog diskursa, osobito onog o ratnoj opsadi Sarajeva, koji je okrunjen prestižnim nagradama i priznanjima kritike, svojevremeno je za života pisao profesor i pjesnik  Marko Vešović.

„Sidran je mnoge stihove napisao o tome kako je on običan čovjek. U njegovoj se poeziji pojavljuje strah od laganja i veličanja emocija. Zbog toga i potiskuje rimu, jer je ona umjetni govor. U Sidranovoj je poeziji rima ipak prisutna, ali skrivena od prvog čitanja. Sidran je pjesnik koji traži dijalog pa u svojoj poeziji zamišlja sugovornika, bilo stvarnog ili izmišljenoga kojem poručuje svoje stihove, a tu je riječ o priopćavajućoj poeziji“- kazao je svojevremeno pjesnik Marko Veršović.

Abdulah Sidran je  objavio nekoliko poetskih zbirki, među njima „Sahbazu“, „Sarajevsku zbirku i nove pjesme“ ,“Kost i meso“, "Suze majki Srebrenice“, „Sarajevski tabut“, „Moriju“...

Izbori iz njegove poezije, su prevedeni na engleski, njemački, francuski i  italijanski jezik.

 „Mora“

Šta to radiš sine?

Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: šta to činiš, sinko?

O čemu, u snu, pjevaš, sine?

Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.

Sidranov jezik je jezik hroničara koji hoda i zapisuje , precizno iscrtavajući mentalitet i karakterizaciju  bosanskog čovjeka, njegovu kolebljivost i sudbinsku odrednicu da, nigdje kao u Bosni, bude svjedok vremena i historije. Činio je to s nevjerovatnom pripovjedačkom lakoćom i originalnošću, na koju se svojevremeno osvrnuo i  nedavno preminuli književnik-akademik Dževad Karahasan. 

,,Kud god se okrenete vidite ljude koji se polomiše da pokažu, da demonstriraju svoju originalnost. Kako im objasniti da je čovjek osuđen na originalnost. Kako im objasniti da mi od originalnosti, apsolutne neponovljive pojedinačnosti ne možemo pobjeći. Radi se o tome da tu svoju apsolutnu nesuporedivu originalnost pokažete, približite,učinite jasnom drugima. E to Sidranu polazi za rukom.,,- kazao je svojevremeno Dževad Karahasan. 

Jedan među brojnim zapisima o akademiku  Sidranu, kaže kako je  bio čovjek koji je talent trošio za  poeziju a genij za život, da je stvarao litaraturu i dok  rješava ukrštene riječi…, da je bio ters i boem, ali i dobri duh Sarajeva koji se, kako je to sam potvrdio u intervjuu za Federalnu televiziju, povukao iz svog rodnog grada u Goražde  „da u prijestolnici  ne gleda što gledati ne može".

Nije bio zadovoljan tretmanom svoje književne osobnosti, osobito činjenicom da je njegov roman  ,,Otkup sirove kože", najprije bio objavljen u Zagrebu i Beogradu pa tek onda u BiH.

O tome je  2011. također za Federalnu televiziju kazao:

„Ne događa se često da takvu vrstu knjiga prije odštampa i objavi neka druga kulturna sredina pa da onda dolazi vama. Međutim, sve što se s nama zbiva stane u onu biblijsku i Isusovu-niko u svom selu nije prorok. Ja sam tome dodao na jednom skupu –Da bi u nas stvari došle na svoje mjesto, pisac najprije treba da legne u grob,,

Uz vijest o odlasku bosanskohercegovačkog književnog velikana, pristižu reakcije istaknutih ličnosti, iz svijeta politike, kulture, umjetnosti. 

Izdvojimo tek rečenicu nekadašnjeg prijatelja Emira Kusturice, s kojim je stvorio kultna djela bh. filmske umjetnosti:

"Mislim da će mnogo potoka poteći sa Bjelava, bujičnih voda sa Vratnika, mnogo će bara u Hrasnom nastati i nestati, mnogo će vode proteći, mnogo kiša pasti, i mnogo zima i ljeta proći dok se ne pojavi takav talenat kao što je bio Abudalah Sidran".

I, zaista, izborio je Abdulah Sidran pravo na vlastito suočavanje s prošlošću i, naravno, kanon bh. književnosti, identiteta i kulture.

Sve ostalo je dar duhovitog vladara riječi čije je djelo kontrapunkt općoj diktaturi površnosti u svijetu bez nade, dobrote i plemenitosti.

federalna.ba/Indira Karić