Suživot u BiH: Od pohvale šurmanačkih očeva do pitanja o stanju društva

Svi smo nedavno pozdravljali potez dva oca koji su razotrkrili svoje sinove koji su pričinili materijalnu štetu na mesdžidu u Šurmancima pokraj Čapljine. Prošle godine javnost je također riječi hvale imala za oca koji se ispričao za sinovo sramotno ponašanje na mezarju u mjestu Raštani pokraj Mostara.

Pitanje je kako smo, zašto i zbog koga uopće došli u situaciju da djeca koja nisu zapamtila rat čine takve stvari? Zašto su nam potezi ovih očeva iznenađenje i koliko smo daleko od stvarnog suživota i poštovanja jednih prema drugima?

Tri ratne istine, strah od drugoga i drugačijega, podijeljeni obrazovni sustavi - sve je to utjecalo da i danas imamo skrnavljenja i napade na živote i imovinu drugih. Skoro tideset godina nakon rata.

Teortski, lekciju znamo, praksa nam ide dobro sve dok nas netko "naš" ne upozori da ćemo biti ugroženi i da nam je netko drukčijega imena prijetnja. Onaj tko je zapamtio užase rata, poručuje politolog Husein Oručević, poput očeva iz šurmanačke priče, ne dopušta mržnju.

„Ti roditelji su reagirali prema sjećanjima, prema dubokom iskustvu, poštovanju prema sebi, ne prema narodu ni prema religiji, nego prema svom iskustvu, svojoj traumi, užasu koji su doživjeli i ne žele da im se to ponovi i iz ljubavi prema djeci - da se to djeci ne desi“, ističe Oručević.

Kamo smo otišli kao društvo? Akademik Slavo Kukić smatra da se sve promijenilo krajem osamdesetih i početkom devedesetih kada su nacionalističke snage, pravdajući se zaštitom etničkih kolektiviteta uništile, naglašava, ljepotu suživota. Oni žive, kaže, i u akademskim zajednicama, pa i u medijima.

„Pretpostavimo da se u Bosni i Hercegovini dogodi carski rez, da nestane etnonacionalističkih propagatora mržnje, da imamo medije koji promoviraju ljepotu zajedničkog života, siguran sam da ne bi trebala ni godina da nam se vrate klice onoga što je moja generacija doživjela u vrlo snažnom intenzitetu“, ocjenjuje Kukić.

Ipak, mnoštvo je primjera zajedništva koji su nepravedno nedovoljno naglašavani. Mi smo izabrali mostarsku Rok školu. Ne vode računa o imenima, porijeklu, jeziku, boji kože ili očiju. Samo o glazbi kao univerzalnom jeziku.

„Ti mladi ljudi dolaze vrlo otvoreni i nisu pod utjecajem s kojim će se, nažalost, kasnije sresti u životu da moraju biti članovi nekih ekipa da bi se zaposlili ili moraju paziti na svoje mišljenje u određenim krugovima koja su obično neka politička mišljenja. Ovdje ne razgovaramo o tim stvarima. Nama nije bitno odakle ko dolazi i s koje adrese“, ističe Orhan Maslo, projekt menadžer Rock school Mostar.

Svi naši sugovornici smatraju da je vrlo malo potrebno za suživot u ovoj zemlji. Ponajprije suočavanje s vlastitim strahovima i shvaćanju da su sve naše različitosti zapravo bogatstvo. I minimum volje da ne činiš drugome ono što ne želiš da drugi čini tebi. I mirna Bosna, a i Hercegovina - kako bi rekao akademik Kukić.

federalna.ba