"Nisu pričali o mom radu, nego o mojim rukama": Michelle Obama u knjizi govori o nevidljivoj diskriminaciji

Šesnaest godina nakon što je svijet prvi put vidio njenu službenu portretnu fotografiju u crnoj haljini bez rukava, Michelle Obama progovara o reakcijama koje su uslijedile – i o tome kako su njene ruke postale simbol daleko većih društvenih i rasnih tenzija u Americi. U novoj fotoknjizi The Look, objavljenoj ove sedmice, bivša prva dama detaljno piše o svom stilu, ali i o načinu na koji je modni izbor postao politički alat, polje identitetske borbe i, nerijetko, oružje protiv nje same.

“Fascinacija” golim rukama i pokušaj “drugovanja”

U eseju objavljenom u knjizi, Michelle Obama prisjeća se medijske “fascinacije” njenim golim rukama koja je, kako kaže, često bila korištena da je “drugima predstavi kao nekog ko ne pripada”. “Moje ruke nisu bile samo ruke – one su postale simbol toga da sam drugačija, da ne razumijem pravila svijeta u koji sam ušla, i da nisam potpuno dobrodošla,” piše Obama.

Njena prva službena fotografija iz 2009. godine – u elegantnoj crnoj haljini Michael Korsa, bez rukava, sa sigurnim osmijehom i skladnim držanjem – izazvala je buru komentara u američkim medijima. Naslovi poput “Michelle Obama ide bez rukava – opet!” punili su stranice New York Timesa i drugih publikacija, a kulminacija je uslijedila kada se pojavila u Kongresu u haljini koja je otkrivala bicepse. Tada su je kritičari nazvali “previše neformalnom”, “neprimjerenom” i “van sezone”. Neki su čak pokušali lansirati izraz “Sleevegate”.

“Druge prve dame, poput Jackie Kennedy, nosile su haljine bez rukava, ali oko njih nikada nije nastao takav ‘skandal’,” primjećuje Obama. “Ovo je bilo drugačije – jer mi nismo bili bijeli par u Bijeloj kući.”

Moda kao sredstvo vidljivosti i otpora

Knjiga The Look donosi i komentare njenih saradnika, uključujući dugogodišnju stilisticu Meredith Koop, te modne dizajnere koji su je odijevali tokom osam godina u Bijeloj kući. Američka akademkinja Farah Jasmine Griffin, u predgovoru knjige, piše da su Obamini izbori “spojili stil i suštinu”. “Ona je bila žena ideja, mišljenja i obrazovanja – žena koja čita, sluša muziku, pleše i ima viziju o tome kakva Amerika može biti,” piše Griffin. “Njene suknje, pantalone i podrška mladim dizajnerima afroameričkog, azijskog i latino porijekla bile su produžetak te vizije.”

Obama je svjesno koristila modu da otvori prostor za druge: za mlade dizajnere koji nisu bili dio bijele modne elite. Njena odluka da na inauguracijskom balu ne nosi haljinu legendarne kuće Oscar de la Renta, već kreaciju tada nepoznatog dizajnera Jasona Wua, postala je simbol te filozofije. “Nošenje njegove haljine bila je tiha poruka svijetu – da sam spremna prekršiti pravilo ‘tako se to uvijek radi’,” piše Obama. “S takvim stavom ne možemo mijenjati historiju.”

Wuova bijela svilena haljina s jednim ramenom danas je dio stalne postavke u Smithsonian muzeju američke historije, a taj trenutak lansirao je karijeru mladog dizajnera u međunarodne modne visine.

Rasizam u komentaru odjeće

No, uz pohvale su dolazile i kritike – često obojene rasnim predrasudama. Obama opisuje kako su pojedini novinari, pa i afroameričke novinarke, znali njene modne odluke tumačiti s visine. Jedan od najtežih trenutaka bio je 2009. godine, kada je na putovanju u Grand Canyon nosila šorc, majicu bez rukava i patike. “To je bio odmor, 40 stepeni, i hodali smo po kamenjaru – činilo se normalno,” prisjeća se.

Ali Washington Postova modna kolumnistica Robin Givhan opisala je njen izgled kao “common” – što u američkom kontekstu znači “prosto” ili “obično”.
“Ta kritika me posebno zaboljela jer je dolazila od druge crne žene,” priznaje Obama. “Već sam bila navikla da muškarci i politički protivnici komentiraju moj izgled, ali to je bilo drugačije. Tek smo sedam mjeseci bili u Bijeloj kući, a ja sam pokušavala pronaći svoje mjesto.”

“Ljuta crnkinja”: borba sa stereotipima

Obama otkriva i kako su se slične predrasude protezale i iza kulisa. Tokom kampanje, njen tim joj je savjetovao da “kontroliše ton i izraze lica” – jer bi njen entuzijazam i strast mogli biti pogrešno protumačeni. “Rekli su mi da pazim kako se smijem, kako govorim, jer bi moj humor ili energija mogli biti iskorišteni protiv mene,” piše. “Ne sjećam se tačno kada su me prvi put nazvali ‘ljutom crnkinjom’, ali se sjećam da je to bilo često – toliko često da su o tome kasnije pisani akademski radovi.”

Iako razumije zašto mnoge crne žene imaju razloga biti ljute, Obama dodaje da je ona samo “govorila istinu i izražavala emocije koje svaka žena ima pravo pokazati”.

“Visoko i nisko”: modna filozofija pristupačnosti

Za razliku od svojih prethodnica poput Nancy Reagan ili Jackie Kennedy, poznatih po luksuznim haute couture komadima, Michelle Obama je u vrijeme recesije kombinovala skupu i pristupačnu modu. U njenim ormarima nalazili su se J.Crew, Target i H&M pored Narcisa Rodrigueza, Thom Brownea i Marchese. Taj “high-low” pristup postao je njen zaštitni znak – i dokaz da elegancija ne mora biti elitna. “Uloga prve dame oduvijek je bila smještena na pijedestal,” piše Obama. “Ali ja nisam željela da budem figura iza stakla. Željela sam da ljudi mogu da mi priđu – da me zagrle, da razgovaraju sa mnom, da se osjete dobrodošlo u Bijeloj kući. Moja odjeća morala je to da odražava.”

Danas, više od deset godina nakon što je napustila Bijelu kuću, Michelle Obama ostaje modna i kulturna ikona – ne samo zbog elegancije, već i zbog značenja koje je utkala u svaki komad odjeće. The Look nije samo zbirka fotografija, već i svjedočanstvo o borbi jedne žene da bude viđena onakvom kakva jeste: obrazovana, hrabra, emotivna, i da pritom ostane vjerna sebi.

“Moja odjeća je govorila – ponekad tiho, ponekad hrabro – ali uvijek s namjerom,” piše Michelle Obama. “Jer moda, kao i život, nikada nije bila samo o tome šta nosimo, već o tome ko smo i zašto smo tu.”

federalna.ba/The Guardian