Na današnji dan rođen je Mirza Delibašić, sportista koji je osvojio sve što se moglo osvojiti
Kada god ne znam kako bih opisao ovo, u najmanju ruku, čudnovato stanje kroz koje prolazi država Bosna i Hercegovina, ovdašnji ljudi, ovdašnji sport, kultura, institucije države, zatvorena vrata muzeja, sportski klubovi koji grcaju u dugovima bez svjetla na kraju tunela... sjetimo se riječi velikog Mirze Delibašića 2000. godine kada je opisivao stanje u kojem se nalazi bh. sport. Rekao je:
Katastrofa kolektiva!!! Kroz plavičasti dim njegove cigarete titrale su te riječi u zraku... Imao je onu njegovu uobičajenu pozu, laktom desne ruke naslonjen na stol, kažiprstom je pritiskao nosnicu, a istovremeno između kažiprsta i srednjeg prsta pridržavao cigaretu i polako odgovarao na moja pitanja. Katastrofa kolektiva, rekao je i gledao u daljinu, kao da ne vidi svjetlo na kraju tunela.
„Eto, veterani Reala bili su ovdje. Bilo je prekrasno, ali mi smo sve to zaboravili, i to je za nas bilo normalno. A ti momci šesnaest godina nisu bili u Sarajevu. Posljednji put su bili na mom oproštaju. Možda više nikada neće doći, možda i hoće, a mi to zaboravljamo vrlo brzo. To je naša katastrofa. Katastrofa kolektiva. Pogotovo onih ljudi koji su proveli rat ovdje, koji su isfrustrirani, kojima svakodnevno umiru prijatelji, poznanici, rodbina...", govorio je Mirza.
Kakva li ironije, jer je to izgovorio baš čovjek koji je bio svjetlost i putokaz za mnoge generacije mladih košarkaša, sportista općenito. Mirza je bio jedna od „zvijezda“ predivne knjige profesora Slobodana Đurasovića, koja se zove „Svjetla za daljine“ i koju je profesor posvetio Mirzi Delibašiću i Vahidinu Musemiću, legendama bh. sporta.
Interesantno je da se Mirza, koji je rođen u Tuzli 9. januara 1954. godine, prvobitno bavio tenisom, postavši pionirski republički prvak. Nakon tenisa, Mirza se opredijelio za košarku, a 1968. postao je član Slobode, da bi 1972. godine prešao u Bosnu. Sa "Studentima" je Kindže dvaput osvojio naslov prvaka države, jednom Kup tadašnje Jugoslavije, a 1979. u Grenobleu, pobjedom u finalu protiv talijanskog Emersona, i naslov prvaka Evrope, a godinu kasnije izabran je za najboljeg košarkaša bivše Jugoslavije. Za Bosnu je Kinđe odigrao oko sedam stotina utakmica, postigavši preko četrnaest hiljada koševa, da bi potom prešao u slavni madridski Real, gdje je i okončao svoju karijeru.
I sa reprezentacijom bivše Jugoslavije osvojio je sve što se moglo osvojiti: evropsko, svjetsko, olimpijsko zlato...
«Moj djed je bio rudar, dvojica amidža također, a to što je moj djed odlučio da školuje mog oca, ne pokazuje nikakvu vezu sa onim što sam ja radio u životu. Iza mog uspjeha stoji mnogo rada i znoja, kao i to da sam ja malo više razmišljao u igri", reći će one godine, nakon što je proglašen za bosanskohercegovačkog sportaša stoljeća.
Mirza je u svemu bio nevjerovatno dosljedan i predan. Što bi naši ljudi rekli „do kosti“. U tom našem zadnjem razgovoru, na tu temu mi je kazao:
„Uvijek sam se maksimalno posvećivao onome što radim. Ako me možeš shvatiti šta hoću reći: pušim nenormalno, kad sam pio, pio sam nenormalno, kad sam trenirao, trenirao sam nenormalno... Znači, uvijek sam pokušavao da postignem maksimum u onome što radim. Možda se tebi to čini malo idiotski, ali nije to. Ja sam jednostavno takav čovjek.“
I on je jednostavno zaista bio samo takav čovjek, sportista koji je osvojio sve što se moglo osvojiti.
federalna.ba/Muhamed Bikić