Stojić: Pjesništvo u oskudnim vremenima ima jednu bitnu funkciju – da pamti

Njegova poezija, eseji i novinski tekstovi decenijama nas vraćaju istim velikim temama – šta rat čini čovjeku, šta ostaje nakon njega, kako pamtimo i šta zaboravljamo. Njegovo pisanje je protest i krik, kako sam kaže, u svijetu poražene ljudskosti. Ispisao je neke od najupečatljivijih i najvažnijih stihova na našim prostorima. Gost Art kvart razgovora bio je pjesnik, esejist i urednik Mile Stojić.

Pjesništvo u oskudnim vremenima ima funkciju da pamti

Govoreći o pola stoljeća pisanja i onome što je tokom tog perioda bilo najteže sačuvati, Stojić je kazao da je najvažnije to što je nastavio pisati.

„Pišem tačno pola stoljeća i najvažnije sačuvao sam to da sam nastavio pisati. Mnoge moji kolege su prestali ili su se ugasili jednostavno, jer su događaji historijski bili takvi da su ljudi zanijemili.“

Podsjetio je na Heideggerovo pitanje „čemu pjesnici u oskudnom vremenu“, ističući da upravo tada pjesništvo dobija posebnu funkciju.

„Ja mislim da pjesništvo u oskudnim vremenima ima jednu bitnu funkciju – da pamti. Jer povijest pamti brojeve, poraze, pobjede, bitke, a književnost pamti ljudsku patnju, opisuje ljudsku bol i na neki način dočarava ljudima, pa i budućim pokolenjima, jednu dublju sliku događaja koji su se zbili u povijesti.“

Nisam mogao pisati kao da se ništa oko mene ne događa

Na pitanje da li je moguće pisati izvan prostora i vremena u kojem poezija nastaje, Stojić je kazao da postoje pjesnici koji i u teškim vremenima ostaju posvećeni drugačijim temama, ali da on nije mogao pisati na taj način.

„Ima pjesnika koji pišu i u ovakvim vremenima, pišu liriku oblaka, liriku ljubavnih doživljaja, kao da se ništa oko njih ne događa. Ja poštujem i takve, ali ja nisam mogao tako.“

Njegove prve knjige, kako kaže, bile su obilježene jezičnom igrom i različitim eksperimentima, ali su ratne godine promijenile njegov odnos prema pisanju.

„Moje prve knjige su bile u znaku jezične igre, versifikacijskih eksperimenata. Međutim, kad su nastupile strašne godine, ja sam shvatio da tako dalje ja ne mogu pisati, nego moram upravo uključiti taj mimesis, tu stvarnost koja nas je sve pritiskala, koja nas i dan-danas pritiska.“

Antun Branko Šimić ostavio je pečat u mom biću

Govoreći o pjesnicima koji su oblikovali njegovu poetiku, Stojić je kazao da je teško izdvojiti pojedince jer se moderno pisanje, prema njegovom mišljenju, zasniva na čitanju. Ipak, kao prvo veliko pjesničko iskustvo izdvojio je Antuna Branka Šimića.

„Prvi veliki pjesnik koga sam ja čitao u osnovnoj školi bio je Antun Branko Šimić. I tad sam prvi put vidio da poezija nije nekakva poučna ili nekakva pošalica ili edukativna stvar, nego da poezija zadire dublje i taj Šimićev pečat ostao je u mom biću.“

Za Stojića je poezija i oblik mišljenja.

„Poezija je za mene i oblik mišljenja i to, po nekima, vrhunski umjetnički oblik.“

Roman je na neki način kapitalistička forma

Govoreći o položaju poezije danas i činjenici da roman ima znatno veću tržišnu vidljivost, Stojić je kazao da roman vidi kao svojevrsnu kapitalističku formu.

„Roman je na neki način kapitalistička forma. Knjiga, objekat, mora imati 250, 300 strana, 400 i mora imati jednu cijenu, i mora imati neku fabulu, ili aktualnu, ili ljubavnu i tako dalje.“

Ipak, za njega poezija ima veći značaj.

„Za mene je poezija značajnija nego roman, zato što se poezija ne može pisati po zadatku.“

Čovjek mora imati osjećaj za drugog čovjeka

Jedna od tema koje snažno obilježavaju Stojićevo stvaralaštvo jeste pitanje ljudskosti, posebno nakon ratnog iskustva.

„Poezija postavlja i ta pitanja na koja, nažalost, nemamo odgovora.“

Govoreći o savremenom svijetu, kazao je da uzroke poraza ljudskosti vidi u pohlepi, želji za moći i porobljavanjem drugih.

„Mislim da je uzrok u tome ta pohlepa, ta želja za novcem, za moći, za porobljavanjem ljudi, za neslobodom, jer fašizam je zapravo oblik neslobode.“

Dodao je da upravo iz takvih procesa počinje propast.

„Ništa nije lijepo, bude se opet, što bi rekao Branko Ćopić, ti mračni konjanici oko nas galopiraju, ali unatoč tome mi moramo živjeti, moramo pisati, moramo pokušati da osjetimo da čovjek ipak u sebi ima nešto božansko.“

Za njega čovjek ne može biti sveden samo na borbu za vlastite interese.

„Čovjek nije puka zvijer koja se bori za plijen ili za seks ili za privilegije neke, da čovjek mora imati prije svega osjećaj za drugog čovjeka, za ljude s kojima živi i za ljude uopće.“

Pisanje ne bi imalo smisla bez nade

Stojić smatra da pisanje podrazumijeva i određenu vrstu nade.

„Da nema te nade neke, da nema ideje da će to umjetničko djelo nekom drugom čovjeku bar malo otvoriti horizonte, pisanje ne bi imalo smisla.“

Prema njegovim riječima, književnost nema zadatak da poučava ili nameće ideje.

„Ja mislim da je zadaća pisanja u tome da ne poučava, ne da širi neke ideje, nego da pokuša prenijeti ljepotu i radost i bol jednog vremena nekim drugim generacijama.“

Kao primjer trajnosti velikih književnih tema naveo je Homerova djela.

„Mi danas ne znamo da li je Peloponeski rat i postojao, gdje i kako, ali Homerova djela nam upravo svjedoče o ljubavi, o borbi, o egzilu. Odisej je jedan egzilant koji se vraća na kraju svojoj kući.“

Dodao je da se iste teme kroz historiju ponavljaju, ali da svaka generacija donosi vlastitu priču.

„Svaki čovjek ima, svaka generacija ima neku svoju priču i književnost to vrijedno bilježi.“

Nagrade nisu ono najbitnije

Govoreći o svom pjesničkom opusu i knjizi „Muza Erinija“, koja obuhvata njegov rad od 1977. do 2020. godine, Stojić je kazao da je ona svojevrsna lična hronologija.

„Možda sam ja previše toga pisao i objavljivao. Kad se sjetim, recimo, Šimić je objavio jednu jedinu knjigu, pa je postao najveći. Ja sam radio sa punom svijesti o tome, odnosno najbolje onako kako sam ja to mogao u tom trenutku. I zbog toga ta knjiga je neka moja lična hronologija.“

O genocidu se može pisati kroz individualne priče

Jedna od posebno značajnih pjesama u Stojićevom opusu je „Hatidža“, posvećena Hatidži Mehmedović. Govoreći o pisanju o genocidu, Stojić je kazao da smatra da se o takvim iskustvima može govoriti prvenstveno kroz sudbinu pojedinca.

„O stvarima koje su nesvodive, kao što je to genocid, ja mislim da se ne može drugačije pisati nego kroz individualne priče. Jer sve ostalo postaju opća mjesta, brojevi, opisi mučenja i tako dalje.“

Pjesmu je, kako je kazao, napisao nakon što je pročitao intervju s Hatidžom Mehmedović.

„Ja sam čitao jedan intervju s njom, gdje je ona upravo to rekla što ja pišem, kako ona sanja muža i sinove, i onda ih pita: ‘Jeste li se vratili?’, kažu: ‘Jesmo’, a onda se probudim sama, nema nikoga.“

Nova knjiga zvat će se „Sve što je sjalo“

Stojić je otkrio da i dalje piše i da bi njegova nova knjiga trebala biti objavljena u Sarajevu.

„Pišem, naravno. Moja nova knjiga treba se uskoro pojaviti u Sarajevu.“

Kazao je da je knjigu završio ranije, ali da ne želi prečesto objavljivati.

„Ne želim da puno objavljam. Mislim da ljudi imaju averziju prema autorima koji objavljuju svake godine i puno, a i ne može čovjek biti svaki dan mudar i pametan i inspiriran.“

Otkrio je i njen naslov.

„Do kraja ove godine će izići ta moja nova knjiga koja će se zvati, evo da prvi put kažem, ‘Sve što je sjalo’.“

Političke elite ne razumiju značaj kulture

Govoreći o tome zašto je kultura u medijima i društvu često na margini, Stojić je kazao da je problem i u odnosu političkih elita prema kulturi.

„Mi nemamo prostora zato što nam taj prostor ne omogućuju političke elite koje vode ovu zemlju.“

Istakao je da poezija, kao ni određene druge umjetničke forme, ne mogu biti komercijalne.

„Ne može poezija biti komercijalna ni u jednoj državi. Ali ove ozbiljne države, ja sam živio u Austriji dugo vremena, oni izdvajaju za književnost ogromne novce, osim toga omogućavaju stipendije, rezidencije.“

Novine su nekada imale izuzetno važnu funkciju

Osim poezije, Stojić je tokom karijere pisao eseje, kolumne i druge novinske tekstove.

„Ja sam još od mladosti volio pisati za novine i bio sam veliki gutač štampe, sve moguće, i mislim da su novine u to vrijeme imale jednu izuzetno ekskluzivnu, rekao bih, funkciju.“

Prisjetio se vremena u kojem su za novine pisali ozbiljni autori i novinari.

„Mi smo čitali velike novinare koji su pisali kod nas ovdje, recimo kao što su Gojko Berić, ili kao što je Vlado Mrkić, ili kao što je Slavko Gotovac.“

Egzil je estetska kategorija 20. stoljeća

Govoreći o godinama provedenim u Austriji, Stojić je kazao da sebe ne smatra klasičnim egzilantom.

„Ja ne smatram sebe nekim klasičnim egzilantom, zato što ja nisam bio izbjeglica u formalnom smislu riječi, ali sam dijelio sudbinu stotina hiljada koji su potjerani.“

Podsjetio je da su brojni veliki pisci i nobelovci bili egzilanti.

„Ako pogledamo pisce koji su dobijali Nobela, to su manje-više egzilanti, od Solženjicina do Miloša, od Brodskog, to su sve ljudi koji su potjerani iz svojih sredina.“

Posebno se bavio i iskustvom jevrejskih pisaca nakon Drugog svjetskog rata.

„Iskustvo fašizma, ja sam napisao: ‘Od fašizma se lede ptice u letu.’ To je nešto najgore što je čovjek doživio.“

Za njega je književnost u takvim iskustvima i svojevrsna posljednja mogućnost da istina ostane zabilježena.

„I to je taj egzil, i to je ta priča o literaturi kao možda nekoj zadnjoj slamci spasa, da se sazna istina.“

Sarajevo je grad mojih uspomena

Govoreći o Sarajevu, Stojić je kazao da je taj grad neraskidivo povezan s njegovim životom.

„Što se tiče Sarajeva, moja sudbina je to. Ja sam završio tu fakultet, ja sam tu dobio zaposlenje, ja sam se oženio, zaljubio, oženio, dobio djecu. Šta više čovjek u životu ima osim toga, je li tako?“

Istakao je da Sarajevo nikada nije mogao potpuno napustiti, čak ni kada je živio izvan njega.

„Zato sam se vratio. Ovaj grad je meni grad mojih uspomena, grad mojih lijepih... Čovjek u mojim godinama misli šta mu se lijepo dogodilo i meni se najljepše od toga dogodilo u Sarajevu.“

Poeziju pišem teško

Na pitanje kako nastaje njegovo pisanje i koliko vremena posvećuje prepravljanju, Stojić je kazao da postoji velika razlika između poezije i novinskih tekstova.

„Kad je u pitanju poezija, zaista pišem teško i ima nekih pjesama koje sam pisao godinama pa ih onda završio.“

Novinske tekstove, s druge strane, piše lakše jer poznaje njihovu strukturu.

„Kad je u pitanju novinski tekst, onda to ide lakše. Onda imaš određenu poetiku novinske kolumne koju znaš, kako ćeš početi, kako ćeš završiti, obično znaš kako ćeš završiti i to je bitno.“

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.