Memorijalni centar Srebrenica obilježio 20. godišnjicu
“Da li je ovo stvarno meni privilegija od Allaha dželešanuhu, da meni prve komšije budu šehidi? Ujutro, kad pijem kafu, pogledam prvo u Memorijalni i nazovem selam.”
Razmišlja tako Šehida Abdurahmanović, jedna od prvih povratnica u Potočare, prisjećajući se otvorenja Memorijalnog centra i prvih dženaza 2003. godine, kada je ukopan i njen maloljetni sestrić, čiji mezar gleda sa prozora svoje sobe. U potočarskoj tišini, vječnu stražu nad istinom, čuva 6.751 duša koja je do danas pronašla svoj smiraj. A tu bitku, da mjesto njihovog vječnog počivališta bude baš na mjestu najbolnijih rastanaka, trebalo je izboriti, srcem, upornošću, beskompromisno, dostojanstveno. Predsjednica udruženja Pokret “Majke enklava Srebrenica i Žepa” Munira Subašić:
“1998. godine, prvi put u BiH došao je pokojni senator Bob Dol (Bob Dole) i direktorica Međunarodne komisije za nestale Ketrin Bomberger (Kathryne Bomberger). Pitao nas je: Šta vi ustvari hoćete? Hoćemo našu djecu mrtvu ili živu. Počele su ekshumacije. ICMP je dao ogroman doprinos u identifikaciji naših najmilijih. Mi majke, uradile smo anketu sa onima čiji su najmiliji ubijeni. Gdje žele da budu ukopani: u Kantonu Sarajevu, u Kladnju-Ravni stanovi, gdje je vlast odredila ili u Potočarima. 83 posto je reklo da žele da se žrtve kopaju u Potočarima. 2.000. godine visoki predstavnik Wolfgang Petrič (Wolfgang Petritsch) donio je odluku da mezarje bude u Potočarima. Da nije bilo tako, podjela BiH bi bila tako lahka.”
20. septembra 2003. godine, Memorijalni centar otvorio je tadašnji američki predsjednik Bil Klinton (Bill Clinton). Njegova poruka tada, kao i današnja videoporuka, znak je ohrabrenja i podrške preživjelima, koji uz svu zahvalnost, ipak ne zaboravljaju da ih je svijet izdao i da je možda moglo biti i drugačije. Možda bi otac Hasana Hasanovića danas bio živ. Ukopan je na današnji dan sa još 106 žrtava:
“Dvije godine kasnije ukopao sam brata blizanca, Huseina. Radeći u Memorijalnom centru imam sreću svaki dan biti blizu njih. Sve što radim, radim radi njih i svih drugih žrtava. Da budu zauvijek upamćeni i da se zna ko i kako ih je ubio. Zato pozivam sve preživjele da Memorijalnom centru ispričaju svoje priče i povjere sačuvane uspomene, kako bi institucionalno bilo sačuvano sjećanje na genocide.”
Memorijalni centar postao je prva linija odbrane od zaborava. Jedina je državna institucija koja čuva sjećanje na žrtve i razmjere genocida i kroz brojne projekte daje značajan doprinos kulturi sjećanja. Almasa Salihović:
“Memorijalni centar danas nije samo fizički spomenik, već trajni simbol naše nepokolebljive posvećenosti da sjećanje na genocid živi neokrnjeno, uprkos prolasku vremena. U suočavanju sa revizionizmom, negiranjem i nepravdom, Memorijalni centar ostaje neopozivi svjedok užasa prošlosti i trajno poziva na odgovornost i sjećanje.”