Kuleba: Ukrajinci me svaki dan zovu i mole da spasim njihovu djecu

Nikolaj Kuleba, ombudsman za djecu u uredu predsjednika Ukrajine, napisao je za Guardian krajnje srceparajući članak o tome šta djeca u zemlji i njihovi roditelji moraju podnijeti.

Posljednjih sedam godina bio sam ombudsman za djecu u Ukrajini. Ovo je djelo mog života. Uz podršku predsjednice, prve dame i mog odlučnog stožera, radimo na zaustavljanju nasilja i iskorištavanja djece u svakom obliku, te vraćanju oštećenih u zdravlje tijela i duha. Danas je svako dijete u Ukrajini moja odgovornost, jer nasilje i teror pada na sve njih.

Djetinjstvo ne može koegzistirati s ratom. A za čovječanstvo djetinjstvo mora postojati.

Svako dijete zaslužuje da se održe obećanja koja su mu dana Općom deklaracijom o ljudskim pravima i Konvencijom o pravima djeteta. Svako dijete zaslužuje porodicu koja ga voli i čuva. Svako dijete zaslužuje školu i igru i prijateljstva i radost. Svako dijete zaslužuje vratiti se kući u sigurnu toplu kuću, hranljivu zakusku i roditelje pune ljubavi koji su uzbuđeni da čuju nešto o njegovom danu. Uz rat, nijedno dijete u Ukrajini ne može ovisiti o tim temeljnim pravima.

Svakodnevno me zovu roditelji moleći za pomoć u evakuaciji njihove djece, spremni na svaki rizik kako bi pronašli sigurnost. Ne mogu im svima sada pomoći. Ne mogu im reći da griješe što pitaju.

Kako su porodice podijeljene, majke i očevi zakače svoja imena na kapute svoje djece i udišu miris njihove kose prije nego što se vrata autobusa zatvore.

Odgovoriti na njihovu molbu također je slomiti njihova srca. Oni koji čuvaju ukrajinsku djecu - znajte da su voljena i cijenjena. Molim vas, recite im ovo i stavljajte ih u krevet svake večeri s poljupcem u čelo, kao što bi to činile njihove majke i očevi.

Za djecu koja su još tu nema sigurnosti, samo teror.

Širom zemlje škole se namjerno uništavaju, ostavljajući olupine posute sićušnim stolicama i papirom jarkih boja. Male cipele, ostavljene uredno poredane za sljedeći dan, razbacane su i uništene. U napadu na osnovne škole nema vojne svrhe, već samo divljaštva.

Hrana bilo koje vrste je oskudna i sve je manje. Uništavanje ključne infrastrukture od strane napadačkih snaga znači da na mnogim mjestima nema vode, a ako i ima, previše je kontaminirana da bi se djeca mogla sigurno kupati, a još manje piti. Glad i bolest marširaju prema nama kao druga vojska. Historija nam govori da će to prvo i najteže pogoditi mlade.

Kad ih pogodi granata ili bolest ili bolest uzrokovana zbog premalo hrane, toplote i lijekova, nemamo ih kamo odnijeti i malo je zaliha ili lijekova. Oštećene bolnice i devastirano medicinsko osoblje ne mogu ni obećati sigurno utočište, jer su sami bombardirani. Pristojnim ljudima nije suđeno da znaju šta pucnjava čini tijelu šestogodišnjeg djeteta. Danas u Ukrajini, mi znamo.

Vidio sam izopačenost i nasilje u ovih nekoliko sedmica više nego što sam ikada moga zamisliti. Moje osoblje i ja obavezali smo se osigurati da svako dijete u Ukrajini dobije sva prava koja mu pripadaju prema ukrajinskim i međunarodnim zakonima. Pobrinuli smo se da djeca imaju porodicu, a ne institucije koje bi ih odgajale, te smo počeli vraćati generacije nepovezanosti, patnje i zanemarivanja. Ukrajina je ostvarila pravi napredak u postizanju ovih ciljeva. Imamo još puno toga za postići i volje da to učinimo. Nastavit ću – čak i u gladi s puškom na stolu.

Život je svirep. Svake dvije minute u Ukrajini se rodi beba i udahne prvi put. Dajemo im isto obećanje kao i svakom djetetu: bit ćete sigurni, zdravi, hranjeni i voljeni u slobodnoj i uspješnoj Ukrajini. Nijedna majka nije zamišljala da će svoju bebu dočekati pod paljbom, u blatu, mraku i prljavštini. Ali, u našim bombardiranim bolnicama, domovima i podzemnim skloništima, majke donose svoje bebe na ovaj svijet s bolom, znojem i strahom. Svoje bebe dočekuju s ljubavlju i šapuću svoju molitvu za mir i slobodu u male uši da ih Bog čuje.

Ne smijemo ih iznevjeriti. Pomozite nam.

federalna.ba/The Guardian