Kritika istinske gluposti: Kako razumjeti Trumpa u drugom mandatu

Kada je Donald Trump 2016. godine prvi put izabran za predsjednika SAD-a, reakcije su bile obilježene šokom i panikom. Analitičari, intelektualci i mediji govorili su o “post-istini”, “alternativnim činjenicama” i “lažnim vijestima”. Bio je to period u kojem se činilo da su činjenice i objektivno znanje izgubili autoritet pred naletom populizma i propagande. Danas, gotovo deceniju kasnije, u drugom Trumpovom mandatu, ton kritika se promijenio. Više se ne govori toliko o lažima, koliko o – gluposti. Prenosimo dio eseja Williama Daviesa objavljen u britanskom The Guardianu.

Od “post-istine” do “doba gluposti”

Kada je Donald Trump u januaru 2017. prvi put ušao u Bijelu kuću, panika koja je zahvatila liberalne i centrističke krugove predstavljena je kao kriza istine. Šok njegove pobjede 2016, zajedno s britanskim referendumom o Brexitu iste godine, činili su se kao kraj zajedničkih činjenica u politici. U Britaniji je laž o „350 miliona funti za NHS“ ispisana na autobusima postala simbol kako otvorene neistine mogu donijeti pobjedu na izborima. U SAD-u je uspon „lažnih vijesti“, ruske dezinformacijske kampanje i viralno širenje teorija zavjere preko Facebooka i Twittera sugerisalo da se profesionalno novinarstvo i ekspertni autoritet urušavaju pod težinom memova, botova i trolova.

U toj atmosferi Trumpova savjetnica Kellyanne Conway uvela je ozloglašenu frazu „alternativne činjenice“, legitimizirajući administrativni prezir prema istini. Iste godine, Oxford Dictionaries proglasio je „post-istinu“ riječju godine, dok je Merriam-Webster odabrao „nadrealno“. Spisi Hanne Arendt o totalitarizmu ponovo su otkriveni, a njena opaska da „idealni subjekt totalitarne vlasti“ nije fanatik, već građanin za koga „razlika između činjenice i fikcije više ne postoji“, djelovala je zlokobno proročanski.

Šta je novo u Trumpovom drugom mandatu?

Premotajmo naprijed do Trumpove druge administracije, inaugurisane 2025. godine, i ton kritike se promijenio. Iako laži i dezinformacije ostaju rasprostranjene, dominantna dijagnoza više nije samo da Trump laže, već da njegova vlada djeluje s nevjerovatnom glupošću.

Glavni komentatori iz cijelog političkog spektra prihvatili su ovaj okvir. U januaru 2025. centristički kolumnista New York Timesa David Brooks objavio je „Šest principa gluposti“, optužujući administraciju da namjerno ignoriše posljedice. U martu se pridružila Hillary Clinton sa svojim tekstom „Koliko gluplje ovo još može biti?“, tvrdeći da pravi problem nije licemjerje, već idiotizam. U aprilu je marksistički pisac Richard Seymour proširio temu u svom eseju Glupost kao historijska sila, citirajući Leona Trockog: „Kada politička krivulja ide prema dolje, glupost dominira društvenim mišljenjem.“

Ovaj retorički zaokret je važan. Trumpove izmišljotine nisu ništa rjeđe nego 2016, ali danas djeluju rutinski, očekivano, već „uračunato“. Ono što šokira 2025. nije lažljivost, nego potpuni nedostatak predviđanja, kompetencije ili racionalnosti.

Primjeri disfunkcije

Konkretni događaji naglasili su ovu poentu. U februaru 2025. urednik časopisa The Atlantic greškom je dodat u Signal grupu u kojoj su se raspravljale žive američke vojne operacije — grupu u kojoj su bili potpredsjednik, sekretar odbrane i nekoliko vodećih generala. Propust, brzo prozvan „Signalgate“, otkrio je administraciju nesposobnu za osnovnu operativnu sigurnost.

Jednako apsurdna bila je i kriza tarifa. Trumpova odluka da uvede opsežne tarife na evropski i azijski uvoz izazvala je trenutne protumjere, paralizirala američki izvoz i uzrokovala rast cijena hrane i potrošačkih dobara od 20% u roku od nekoliko sedmica. Ekonomisti su upozoravali da mjere štete američkim radnicima i biznisima jednako kao i stranim konkurentima. Ipak, prema insajderima, odluka je donesena na insistiranje nekolicine Trumpovih donatora iz industrije čelika i uglja.

U međuvremenu, Trump je imenovao istaknutog antivakserskog influensera — poznatog po promovisanju „iscjeljivanja kristalima“ i teorija zavjere protiv hlora — za ministra zdravstva. Pod njegovim vodstvom federalno finansiranje medicinskih istraživanja smanjeno je za 40%. Do aprila, republikanski zakonodavci na Floridi i u Utahu usvojili su zakone o zabrani hlora u vodi za piće, potez koji su stomatolozi i pedijatri osudili kao direktnu prijetnju javnom zdravlju.

Idiokratija kao politička stvarnost

Posmatrači sve češće upoređuju ove događaje s kultnom satirom Mikea Judgea iz 2006. Idiocracy. U tom filmu društvom vlada glupost, lideri liče na TV-hrvačke zvijezde, usjevi se navodnjavaju sportskim napicima, a sistem se urušava pod vlastitim neznanjem. Paralele s Trumpovom Amerikom su upečatljive: predsjednik reality showa koji živi od spektakla, politike koje prkose elementarnoj nauci i medijski pejzaž u kojem memovi i zakletve lojalnosti zamjenjuju argumente.

Primjera radi, nakon smrtonosnih požara u Kaliforniji u januaru 2025, nekoliko republikanskih političara pojavilo se na Fox Newsu tvrdeći, bez dokaza, da je „raznolikost pri zapošljavanju“ u vatrogasnim službama kriva. Nakon fatalnog sudara aviona u Nevadi, drugi su bizarno povezali tragediju sa „woke programima obuke pilota“. Takve izjave nisu bile laži koliko besmislice — memovi osmišljeni za ponavljanje, a ne za ubjeđivanje.

Tržišta, algoritmi i glupost kao sistem

Ovaj pad u idiotizam ipak nije bez strukture. Politički naučnici Nancy Rosenblum i Russell Muirhead opisuju današnji „novi konspiracionizam“ kao sav nagovještaj bez dokaza — optužbe koje se ponavljaju dok ne ostanu „zapečaćene“. Društvene mreže ubrzale su ovu logiku. U aprilu 2025. indeks S&P 500 skočio je 6% nakon viralne glasine da Trump pauzira tarife. Izvor? Pseudonimni X (Twitter) nalog „Walter Bloomberg“, kojim upravljao švicarski hobista bez ikakvih finansijskih kvalifikacija. U roku od sat vremena, kada je glasina demantovana, tržište je palo — ali ne prije nego što su milijarde bile zarađene i izgubljene.

Ovo je glupost kao sistemski rizik. Lažne informacije mogu pomjeriti tržišta jednako učinkovito kao i istinite. U takvom okruženju, značenje i namjera znače manje od viralnog dometa i algoritama trgovanja.

Glupost kao politička strategija?

Ako laž još uvijek možemo tumačiti kao svjesnu manipulaciju, glupost predstavlja veći izazov. Neki analitičari upozoravaju da previše insistiranja na teorijama zavjere zapravo daje Trumpu i njegovim saradnicima privid strateške dubine. U stvarnosti, tvrde drugi, radi se o nesposobnosti i neznanju. Problem je što glupost postaje održiva u današnjem sistemu. Ne radi se o slučajnom nizu gafova, već o obrascu vlasti koja ruši univerzitete, medicinu, podatke i nauku – sve što omogućava društvu da razumije svijet.

Može li glupost biti pobijeđena?

Arendt je nudila tračak nade: ako je glupost društvena pojava, onda se može i prevazići. No, za to je potrebno vratiti moć mašti i prosudbi – sposobnosti da razmišljamo kreativno, a ne samo da ponavljamo parolu ili pratimo algoritam. Finansijska tržišta mogu privremeno obuzdati političke besmislice, kao što su to učinila u Velikoj Britaniji kada je Liz Truss morala napustiti premijersku funkciju nakon 49 dana. Ali to je tek korekcija, a ne rješenje. Prava alternativa gluposti nije samo vraćanje na ekspertske dogme i tržišnu “racionalnost”, već otvaranje prostora za novu vrstu političkog razumijevanja – onu koja kombinuje kritičko mišljenje, kreativnost i zajedničko djelovanje.

Šta nakon Trumpa?

Trumpova druga administracija pokazuje da “doba gluposti” nije samo fraza, već politička realnost. Njegove odluke nisu samo lažne ili manipulativne – one su često iracionalne, autodestruktivne i opasne. Ako želimo prevazići ovu fazu, nije dovoljno čekati da tržišta, algoritmi ili “pametni ljudi” poprave stvari. Potrebna je aktivna društvena borba za istinu, znanje i zdrav razum – ali i za maštu, jer bez nje nema istinskog razumijevanja ni novih početaka.

Trump je možda simbol političke gluposti, ali on je i upozorenje: ako ne promijenimo način na koji upravljamo znanjem, politikom i tehnologijom, doba gluposti moglo bi postati naša stalna budućnost.

federalna.ba/The Guardian