Romeo i Julija na portugalski način: Šta da je Shakespeareova priča skrenula u pravcu horor filmova
(Izvor: BBC)

Romeo i Julija na portugalski način: Šta da je Shakespeareova priča skrenula u pravcu horor filmova

Priča stara koliko i vrijeme, dvoje ljubavnika nepravedno rastavljenih. No, dok priča o kralju Pedru I. i njegovoj kraljici Ines De Castro u svojoj postavi ima nijanse Romea i Julije, ona završava nestvarno, zamislite da je Shakespeareova priča skrenula ka pravcu horor filmova u posljednjem činu.

Temeljen na istinitoj priči iz srednjovjekovnog Portugala, mit o Pedru i Ines jedna je od najčešće adaptiranih historijskih priča. Od strastvene mlade ljubavi do krunidbe mrtvaca. Umjetnike koje je inspirirao uključuju sjajnu Paulu Rego, čiji je portret Ines De Castro 2014. naslikan po narudžbi za Žensku umjetničku kolekciju na Univerzitetu Cambridge Murray Edwards College samo za žene. Zbirka s više od 600 umjetničkih djela, umjetnice uključujući Maggi Hambling, Lubaina Himid i Judy Chicago, čija se djela mogu vidjeti na izložbi na Londonskom sajmu umjetnosti, Myth-Making i samo-modiranje. Regoin rad, koji je naslikala povodom 60. godišnjice kolekcije, trebao bi se pokazati posebno uznemirujućim, s prikazom kraljice Ines, njenog kostura.

Da se vratimo na temelje priče, vjeruje se da je istinito sljedeće, preuzeto iz hronike koju je napisao portugalski historičar Fernao Lopes, oko 1340. godine, princ Pedro I. se zaljubio u svoju dvorsku damu, Ines de Castro, čiji je otac bio španjolski plemić. Pedrov otac, portugalski kralj Afonso IV, nije odobrio vjenčanje i protjerao je Ines. Nakon što je Pedrova žena umrla, Ines se vratila u Portugal i živjela s Pedrom, imali su četvero djece.

Afonso i njegovi savjetnici nisu bili sretni, 1355. Afonso je odlučio da Inesina prisutnost predstavlja preveliki politički rizik za kraljevsku portugalsku lozu i ubio je. Pokopana je u gradu Coimbri, dok se Pedro zakleo na osvetu i proveo ustanak protiv vlastitog oca, započevši građanski rat unutar Portugala. Kada je Pedro preuzeo krunu, nakon Afonsove smrti 1357., ušao je u trag dvojici Inesinih ubica i iščupao im srca.

Pedro se zakleo da će Ines učiniti kraljicom Portugala, čak i nakon smrti. Za njih dvoje su napravljene velike grobnice u samostanu Alcobaca, a 1360., nekoliko godina nakon njezine smrti, Pedro je iskopao Inesino tijelo u raspadanju i veličanstveno ga odnio u procesiji Coimbre do Alcobace, gdje je kraljevski pokopano, tako da će njih dvoje moći zajedno počivati u miru.

Ova priča je sama po sebi zadivljujuća, ali kako je preoblikovana u naširoko prepričavan mit, postala je još mračnija, a uznemirujući završetak priče proširen je tako da uključuje doslovno tumačenje ideje okrunjene, mrtve kraljice. Ključni primjer toga bio je da je u tragediji španjolskog dramatičara Jeronima Bermudeza iz 1577. Mrtvo tijelo Ines je prebačeno u novu grobnicu i krunisano za kraljicu.

Scena ludog kralja koji inzistira da tijelo njegove ljubavnice bude odjeveno u krunidbene haljine, oslonjeno na prijestolje, okrunjeno, a njezina ruka ljubljena od strane plemića, pokazala se neodoljivom za većinu adaptatora, tvoreći grotesknu scenografiju za partiture drama, pjesama, slika, opera i romana.

Rego je uhvatila i ovaj trenutak. Njezina slika prikazuje Ines kao ispruženi kostur, ali odjevenu u zlatne i karminske haljine, s kojom Pedro ljubi ruku sa krunom na glavi. Gledatelj ima čudan osjećaj da ga mrtva kraljica zagleda u oči, a slika, kao i veći dio Regovog rada, i osvaja i uznemiruje.

Foto: BBC

Kako je historija postala mit?

Ova priča zasigurno je potaknula veliki interes za Ines, ali priča je interpretirana na mnogo načina. Nudi mjesto za istraživanje svih vrsta tema: ljubav i odanost, nevinost i nepravda, politika i rat, ludilo i opsjednutost, smrt i tuga, ženstvenost i muškost.

"Budući da postoji tako malo historijskih dokumenata iz tog vremena, umjetnici imaju puno slobode", kaže Aida Jordao, portugalsko-kanadski akademik i pozorišna praktičarka na Univerzitetu York, u Torontu, koja je opsežno istraživala prezentacije Ines de Castro. "Umjetnici mogu izmišljati i iznova izmišljati, i dodati onome što ja zovem rukopisom Ines de Castro. Nove verzije su napisane preko starih priča." dodala je Aida Jordao.

Do 20. stoljeća, Ines se pojavljivala u djelu "Cantos" američkog pjesnika Ezre Pounda, a priča je također stigla do platna, tri filma i TV serija, sve na portugalskom, od 1945. godine. Posljednje objavljeno je film 2018. "Pedro e Ines", režirao ga je Antonio Ferreira, a temelji se na romanu "A Tranca de Ines" iz 2001., Rose Lobato de Faria, glumice i spisateljice.

Foto: Wordpress

Moderno prepričavanje

U razgovoru s Ferreirom iz njegove kuće u Coimbri, na mjestu Inesinog ubistva, na pitanje o privlačnosti priče, daje iznenađujuće nonšalantan odgovor: "Ja sam iz Coimbre i to je stvarno na svakom koraku oko mene, samo Pedro i Ines. Dakle, kao neko ko je odrastao s ovim, to zapravo i nije toliko zanimljivo. Dosadi vam sve." Onda mu je njegova sestrična i kolegica, Gloria Ferreira, rekla da pročita knjigu Lobato de Faria, misleći da će to biti dobar film... i on se zaljubio u mogućnost ponovnog prepričavanja ove poznate priče.

"Mislio sam zapravo, to je potpuno svjež pristup temi, sa sadašnjošću, prošlošću i budućnošću." istaknuo je Ferreira. On uključuje u svoj film klasične scene unutar srednjeg vijeka: "Plemići se grcaju dok moraju poljubiti Inesinu ruku koja se raspada, "Pedro e Ines" također ima savremeni arhitektonski studio i ljubomornu ženu, te distopijsku viziju samostalne ruralne zajednice sa strogim pravilima."

Za portugalsku publiku, priča je toliko poznata da se može beskrajno ponavljati, poput načina na koji su Romeo i Julija inspirirali sve, od West Side priče Gnomea i Julije. 

S obzirom na domet legende, dugovječnost i bogatu mješavinu romantike i horora, čini se pomalo misteriozno da još nije poznatija izvan Portugala. 

Bilo je nekih značajnih verzija priče širom svijeta. Već 1688. engleska dramatičarka Aphra Behn prevela je francusku verziju priče u englesku novelu, a za pozornicu je prilagodila Catharine Trotter. Pod nazivom "Agnes de Castro", njena radnja je već prilično odlutala od originala, uvodeći nove likove kao dio složene radnje koja predstavlja opasnost od suparništva i ljubomore.

Jedna od Jordaovih omiljenih adaptacija priče je "Tale of Coimbra" iz 2009. U pitanju je žensko pozorište, osnovano u Japanu 1913., koje izvodi ekstravagantne muzičke produkcije u kojima žene igraju muške uloge. "Oni su vratili priču u gusarska vremena, tako da je Ines imala gusarskog dvojnika!" kaže Jordao.

Na engleskom jeziku važna je opera Jamesa MacMillana, "Ines de Castro", koja je prvi put izvedena na Međunarodnom festivalu u Edinburghu 1996., a zatim je oživljena za Škotsku operu iz 2015. 

U originalu priče Ines je glavni lik, dok u kasnijim adaptacijama je to Pedro.

"Priča se nastavlja o Pedru, kako objavljuje građanski rat, kako muči ubice, kako uzima Ines iz njenog groba..." kaže Jordao. "Čak i u dječjim pričama i popularnoj kulturi kroz 20. stoljeće, lik Ines potpuno je izigran. Opisuju je kao nekog ko je lijep, ali ne radi ništa." Jordao je djelomično zbog konstantnog isticanja lika Pedra napisala svoju dramu "Ja Castro", koja će biti prikazana ovog ljeta.

Inesin najnoviji izlazak visokog profila, "Ines de Castro", istorijski roman portugalske spisateljice Isabel Stilwell, objavljen prošlog oktobra ima za cilj da joj da uticaj. Slogan romana je "Špijunka, ljubavnica i kraljica Portugala", ova Ines je igračica, a ne pijun.

Ova kraljica definitivno neće biti zaboravljena.

 

Foto: Wordpress

federalna.ba/BBC

Kultura, umjetnost Portugal Ines de Castro kraljica