Kraj filmske cenzure u Italiji

Kraj filmske cenzure u Italiji

Italijanska vlada ukinula je "makaze" koje su remek-djela kinematografije, poput "Posljednjeg tanga u Parizu", obogaljile i poslale na "crnu listu", kao i mnoge druge žrtve cenzure koja je vladala od 1914. godine.

Od sada više neće biti moguće zabraniti u Italiji prikazivanje filma u bioskopu, niti ga rezati ili mijenjati iz moralnih ili vjerskih razloga.

Umjesto cenzure radiće Komisija za klasifikaciju kinematografskih djela pri Generalnoj direkciji za kinematografiju Ministarstva kulture.

Ta komisija koja utvrđuje kojim starosnim grupama gledalaca koji filmovi odgovaraju, sastoji se od 49 članova, počev od stručnjaka u filmskoj industriji i za zaštitu maloljetnika, do predstavnika udruženja roditelja i grupa za zaštitu životinja.

"Ukidanjem filmske cenzure, definitivno napuštamo sistem kontrole i intervencije koji je omogućio državi da se miješa u stvaralačku slobodu umjetnika", pozdravio je odluku ministar za kulturu Dario Franceschini, član Demokratske stranke u koalicionoj vladi Maria Draghija.

To je "važan i istorijski korak za italijansku kinematografiju. Bilo je i vrijeme", rekla je za AFP Elena Boero, stručnjak za italijansku kinematografiju.

"To je oblik odgovornosti. Zreli smo", rekao je režiser Puppo Avatti za AFP, čiji je film "Bordella" o otvaranju javne kuće za žene u Milanu cenzurisan 1975. godine.

Mnogi filmovi su tokom više od jednog vijeka bili na meti cenzure, među kojima su najvažniji gotovo svi filmovi pisca-pjesnika i reditelja Piera Paola Pazolinija, ili zapaljivi "Posljednji tango u Parizu" Bernarda Bertoluccija s Marlonom Brandom i Marijom Schneider, čije su kopije čak uništene, osim tri koja se čuvaju u Nacionalnoj kinoteci.

Čuveni primjer cenzurisanog filma je i "Roko i njegova braća" (1960), remek-djelo Luchina Viscontija, sa Alenom Delonom i Annie Girardot.

Po popisu koji je sprovela "Cinecensura" - virtuelna internet-izložba koju je promovisalo Ministarstvo kulture, od 1944. godine u Italiji su cenzurisana ukupno 274 domaća filma, 130 američkih i 321 iz drugih zemalja.

Više od 10.000 filmova je pušteno u bioskope, ali tek poslije skraćivanja i modifikacija.

Paradoksalno, cenzura je "filmove činila atraktivnijim, pobuđujući znatiželju javnosti, posebno na erotskom polju", rekao je Puppi Avatti. "Ali, filmove nismo cenzurisali zbog scena nasilja", primjetio je on.

Tokom više od jednog vijeka postojanja cenzure u Italiji, motivi za rezanje ili zabranu su evoluirali od interesa političke, moralne i vjerske kontrole, do neke vrste oportunizma: izbjegavanje cenzure je donosilo državne subvencije.

Posljednji veliki slučaj cenzure je iz 1998. godine, filma "Toto koji je dvaput živio" Danielea Cciprija i Franca Marescestta, smještenog u čudovišni i apokaliptični Palermo koji vrvi grotesknim i bogohulnim likovima, dok je grad pod napadom - katoličkih krugova.

federalna.ba/Beta

Italija cenzura filmovi
sport fudbal nogomet Zlatan Ibrahimović Milano Milan Italija
0 22.04.2021 22:22
Italija Johnson & Johnson
0 21.04.2021 10:07
Ferrari Ferrari 812 GTS Italija Jezero
0 21.04.2021 09:36
žrtve koronavirus Covid19 Italija pandemija virus oboljeli novozaraženi zaraženi
0 19.04.2021 18:39