Komšić pisao Stoltenbergu: Neprimjeren angažman Vojske Hrvatske u Bosni i Hercegovini

Šef hrvatske diplomatije Gordan Grlić Radman poslao je 14. oktobra pismo generalnom sekretaru NATO-a Jensu Stoltenbergu kojim ga upozorava da bi jedinstvo NATO-a moglo biti ugroženo ukoliko Hrvatskoj bude uskraćena mogućnost da pošalje svoje vojnike u mirovnu misiju u Bosnu i Hercegovinu. Na ovo je odgovorio član državnog Predsjedništva Željko Komšić koji je kazao da Vojska Republike Hrvatske neće učestvovati u bilo kakvoj misiji NATO-a u BiH, jer je to protivno Dejtonskom mirovnom sporazumu, kao što bi to bilo protivno u slučaju Vojske Republike Srbije.

Institucije države Bosne i Hercegovine neće za to dati odobrenje, naglasio je član Predsjedništva Željko Komšić, čak ni u slučaju da NATO savez pristane na ultimatume hrvatskog ministra vanjskih  poslova Gordana Grlića Radmana.

„Ne postoji nikakva argumentacija koja takav angažman može opravdati, a očita namjera vlasti Republike Hrvatske je destabilizacija Bosne i Hercegovine, namjera koja je evidentno posljedica popuštanja međunarodne zajednice pred agresivnom politikom Hrvatske“, istakao je Komšić u saopštenju.

„Ostaje principijelan stav Hrvatske da sudjelovanje u misiji NATO-a u BiH mora biti otvoreno za sve saveznike, jer je to naše inherentno pravo, što je sadržano u preambuli Sjevernoatlantskog ugovora kroz odlučnost da ujedinimo napore za kolektivnu odbranu i za očuvanje mira i sigurnost”, napisao je Grlić Radman Stoltenbergu. Međutim, kako kaže vojni analitičar Nedžad Ahatović, odgovor zašto Hrvatska ne može biti dio NATO snaga za stabilizaciju mira u Bosni i Hercegovini veoma je jednostavan.

„Članom 3, aneks 1a vojnog dijela Dejtonskog mirovnog sporazuma, sve zemlje potpisnice su se usaglasile da se sa teritorije Republike Bosne i Hercegovine povuku sve strane trupe, što podrazumijeva dobrovoljačke jedinice, dijelove regularnih, neregularnih vojnih snaga i snaga MUP-a koje su učestvovale u ratnim operacijama u Bosni i Hercegovini do 5. oktobra 1995. godine. Hrvatska vojska i u ulozi agresora i u ulozi saveznika je učestvovala u ratnim operacijama u Bosni i Hercegovini do petog oktobra 1995. godine. Tako da s tog aspekta apsolutno nije moguće, bez kršenja Dejtonskog mirovnog sporazuma, uvesti hrvatsku vojsku u misiju EUFOR-a u Bosnu i Hercegovinu i tu su stvari potpuno jasne što se tiče Dejtonskog sporazuma.“

Treba podsjetiti da je hrvatski predsjednik Zoran Milanović u septembru ove godine najavio da će se situacija u vezi s neučestvovanjem Hrvatske u Misiji EUFOR-a Altea u našoj zemlji - promijeniti.

„To će se promijeniti i tome se nitko u NATO-u neće suprostaviti i bolje da se ne suprostavlja.“

Vojni analitičar Nedžad Ahatović kaže da, ukoliko bi se to desilo, to bi bilo namjerno kršenje Dejtonskog mirovnog sporazuma od međunarodne zajednice:

„Ali, onda, ko brani Miloradu Dodiku da krši Dejtonski sporazum ako ga međunarodna zajednica ne poštuje. Dakle, pokvario bi se sistem pravičnosti. I zbog čega bi se uopšte potpisivao ugovor ako ga niko neće poštivati, između ostalog, i onaj ko ga je nametnuo svim stranama u Bosni i Hercegovini.“

Alija Kožljak, bivši vojni predstavnik BiH pri NATO-u:

„Zbog prošlosti, Hrvatska očigledno nije ta koja bi svojim učešćem doprinijela sigurnosti i stabilnosti u Bosni i Hercegovini i o tome će se vrlo ozbiljno narednih dana razgovarati u NATO-u. NATO je svoju misiju definirao na način da bude efikasna i da u ovakvom efikasnom vremenu doprinosi sigurnosti ne samo u Bosni i Hercegovini nego regionalnoj i globalnoj i zasigurno će to uzeti kao argument u procesu odlučivanja o eventualnom angažovanju novih država članica koje imaju svoje snage kao operativne partnere u misiji Altea u Bosni i Hercegovini.“

Vedran Đulabić sa Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu smatra da su poruke o učešću hrvatskih vojnika u misiji NATO-a u BiH nepotrebne.

„Hrvatska je u odnosu na Bosnu i Hercegovinu potpisnica Dejtonskog mirovnog sporazuma i zapravo bi trebala biti jedan od, ako ne možda čak i glavni, promotora evropskih vrijednosti u BiH.“

Hrvatska, kao niti jedna druga država, ne može bez saglasnosti partnera poslati svoje vojnike u neku misiju. Također, legitimno je da se neko kandidira za učestvovanje u misiji, ali su isto tako legitimne dvije stvari - da partneri koji vode operaciju odlučuju o tome žele li vas kao partnera ili ne, i drugo, da država primateljica odluči želi li misiju te države na svom području ili ne.