Komentar Mirze Huskića: Gaza kao žrtva globalne ravnoteže moći
Današnja neupitna definicija globalnog mira kaže da je mir moguć samo ako postoji ravnoteža moći velikih sila. Stoga je ubijanje Gaze i Palestinaca brutalna demonstracija moći jedne regionalne, a mnogi će reći globalne sile, zbog enormnog utjecaja na donošenje odluka u Bijeloj kući. Dakle, Izraela.
Komentar urednik Informativnog programa FTV-a Mirze Huskića:
Povrdila je to Vlada u Tel Avivu i sramnim obraćanjem videolinkom palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa sudionicima 80. generalnih skupštine Ujedinjenih nacija.
Amerika, tačnije Donald Trump, flagrantno je prekršio sporozum Sjedinjenih Država i Ujedinjenih nacija o izdavanju viza sudionicima generalne debate o svjetskom miru. Posljedna poruka je da predstavnik naroda kojem prijeti istrbljenje ne može ni na taj način uputiti vapaj za spas svog naroda i, trebalo bi reći, države, koja bi zbog umiranja palestinske dječice mogla lako ostati samo pusti san.
Posljednja sila regionalnog kalibra sa željom da bude geostrateški igrač globalnog kalibra bio je Iran. Zašto Iran? Očito je da je na postupke Irana, osobito od početka rata u Ukrajini, itekako utjecala Rusija. Da li je Moskva imala upletene prste u krvavi pohod Hamasa na jug Izraela tog 7. oktobra 2023. godine, vjerovatno će ostati samo na tome - ogromnom upitniku bez odgovora. Činjenica je da je tada ruska vojska trpjela velike gubitke na ratištu u Ukrajini.
A šta je Gaza dobila tim Hamasovim napadom? Umiranje pred očima svijeta, čemu svjedočimo iz dana u dan. Šta je Rusija kao kolateralni benefit dobila ratom u Gazi? Gotovo sve, jer je tadašnja američka administracija s Joeom Bidenom na čelu bila potpuno zatečena ratom u Gazi bez ikakve vizije kako odgovoriti tom izazovu.
Do tada je izraelski premijer Benjamin Netanyahu, taj notorni korupcionaš, bio pred izricanje sudske presude koja bi značila njegovu političku smrt. More je nepobitnih dokaza o vezama Tel Aviva i Moskve, Teherana i Moskve, Ankare i Tel Aviva, Ankare i Moskve, pa u datom trenutku kroz katalizatorsku ulogu Pekinga, Ankare i Teherana. Rezultat, raspad režima Bašara Asada i naknadna pamet aktuelnog vlastodršca u Bijeloj kući Donalda Trumpa da bombarduje iranska nuklearna postrojenja. Po mnogima, Iran je pretrpio znatno manju štetu nego što su se Trump i Netanyahu nadali, ali je također prije toga Iran pokazao značajnu ranjivost pred napadima Izraela na njegovoj teritoriji.
Sve su to sada razlozi da notorni zločinac Benjamin Netanyahu za svjetskom govornicom poručuje: Neće biti palestinske države zapadno od rijeke Jordan!
Na dobitku je i Turska, koja je dobila neupitan upliv u zbivanja u Damasku i realnu kontrolu na značajnim dijelom teritorija Sirije, što joj omogućava daleko komforniju poziciju u srazu s Kurdima, koji su objavili kraj rata s vladom u Ankari. A Kurdi, vjerovatno poučeni iskustom ugovora iz Lozane, kada su na ruševinama Otomanske imperije trebali dobiti svoju državu, voljom Antante, sila pobjednica u Prvom svjetskom ratu, ostali su u svom nedosanjenom snu stvaranja vlastite države, zbog čega su gotovo sto godina ratovali i sada možda imaju tu priliku.
Preteča današnjeg UN-a Liga naroda u prvim danima postojanja pala je na jednom od prvih ispita. Naime, harizmatični američki predsjednik tog perioda Woodrow Wilson bio je jedan od najtvrdokornijih zagovorinka stvaranja svjetske organizacije, ali Amerika nikada nije postala član Lige. Nekoliko decenija kasnije predružila se društvu na East Riveru i to zbog toga što je na Jalti pred krajem Drugog svjetskog rata dogovoren međunarodni poredak kakvog smo decenijalno poznavali i čijoj promjeni svjedočimo posljednjih ne godina nego decenija.
Nažalost, već nekoliko godina poslije Drugog svjetskog rata sudbina države Palestine je priznavanjenim države Izrael bila zapečaćena. Naravno, zbog ravnoteže moći globalnih sila za koje je Palestina bila samo tačka na atlasu svijeta. Nije tada bilo ni Fataha, ni Hezbolaha, ni Hamasa, niti bilo kakve regularne vojne palestinske sile. Njih će kasnije, zbog sebi znanih razloga, stvarati samozvani, skriveni ili poluskriveni saveznici igrajući za svoje isprepletene karte, čiji su zalog decenijama životi Palestinaca.
Zato ne čudi krik Palestinca u gvozdenoj tišini iščekivanja smrt, koliko god se u tutnjajućem live streamu moglo čuti padanje izraelskih bombi i koji vjerovatno i ne zna da je 157 zemalja priznalo Palestinu, taj Palestinac Muhammed nam je u jednoj rečenici kazao sve o ljuskom biću: Zašto nisam ostao na sjeveru Gaze? Makar poginuo, tamo ima vode i hrane, a na jugu samo poniženje.
federalna.ba