Komentar Asima Mujkića: Mladi su rekli dosta - nikome se nemaju šta pravdati

Na protestima u Sarajevu, zbog teške tramvajske nesreće, okupio se dosad najveći broj građana. Oni su tražili otkrivanje detalja nesreće, i sistemske korake, da se  tragedija nikad više ne ponovi. Među njima, bio je profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Asim Mujkić, koji potpisuje i ovosedmični nedjeljni komentar na Federalnoj televiziji.

Po mom mišljenju jedino vrijedno naše pažnje i komentara protekle nedjelje su protesti mladih.

Protest je u prvom redu usmjeren protiv cijelog razgranatog sistema korupcije, nemara, nebrige koja ubija ne samo svaku pristojnu perspektivu za život mladog čovjeka, nego i doslovno odnosi živote. U drugom planu, protest je to protiv ideologije koja taj čitav sistem održava i opravdava – ideologije nacionalizma za koju je, dok se navodno brine o kolektivnom narodnom identitetu, opstanku države, individualni život običnog građanina bezvrijedan – od života novorođenčeta koje zbog inaćenja moćnika ne može dobiti svoj JMBG da bi se moglo liječiti u inostranstvu, preko sinova i kćeri običnih građana koji su se, ni krivi ni dužni našli na pogrešnoj raskrsnici ili pješačkom prelazu na kojima su u skupim autima divljali nadrogirani tatini sinovi, preko života bezimene sirotinje kojoj se na glavu sručila lavina hercegovačkog kamena, ili radničke sirotinje čije su fabrike prodane za jedan euro, a oni poslani na doživotno čekanje.

Šta reći o desetinama mučki ubijenih žena i majki ili bespomoćnih penzionera koji su svima nama pred očima izgorjeli u tuzlanskom domu penzionera. Samo možemo zanijemiti pred gnusnim podvođenjem navodno štićenih maloljetnica seksualnim predatorima u organizaciji MUP-a, dakle, ljudi koji treba da nam ulijevaju povjerenje i pruže zaštitu. Ovo su samo neki eklatantni primjeri koji su nekim slučajem isplivali na površinu. Zastrašujuće je i pomisliti koliko toga još ima u neprozirnim dubinama ove otrovne baruštine od živog blata predatorskog kapitalizma i patetičnog nacionalizma. Kao da sa svakim koprcanjem samo tonemo još dublje, pa smo se i prestali koprcati, davati znake života, ne bi li se to živo blato smirilo, ali znamo da ono neće stati i da će već sutra doći po još.

Tome su mladi ljudi, njih hiljade, ne samo u Sarajevu, već i u Tuzli, Zenici, Brčkom i Banjoj Luci odlučili reći dosta. Već bi bilo značajno po sebi da se protest desio samo jednom, u afektu. Ali nije. Energija spontaniteta koja ih okupila nije bila trenutna, jednokratna, već uporno istrajava danima, kulminirajući juče na sarajevskim ulicama. Sa svakim danom protestnog okupljanja jačala je nada da će se možda ovaj put angažmanom mladih ljudi stvoriti uslovi da se otvore slobodni prostori i za druge dijelove društva da uzmu učešća u pravednom naporu da se prekomponuju već tri decenije ustoličene hijerarhije ubilačkog sistema. 

Pobunila se ona grupacija društva koju će većina građana, s pravom, prepoznati kao nekorumpiranu, nepotkupljivu, bez oraha u džepu, kao one koje itekako treba pitati u kakvom društvu žele da žive jer su oni generacija koja dolazi. Većina će ih prepoznati kao svoju djecu, svoje unuke, svoje najmilije, svoje đake i studente. Ništa manje važno je i to da je riječ o društvenoj grupi koja je najmanje pogođena teretima iz naše nedavne prošlosti i koji stvarno imaju priliku da počnu od nule, a da prema historijskim događajima imaju dovoljnu distancu da mogu objektivno o tome govoriti. Nadalje, to je generacija koja se socijalizirala i u digitalnom svijetu i u dosluhu je sa idejama koje razvijaju njihovi vršnjaci širom svijeta i za koje je naša tipična skučenost i zatucanost teško razumljiva. Oni govore drukčijim jezikom i bio bi stvarno zločin da ih natjeramo da reproduciraju naše stare fraze, i da pričaju našu priču, priču u koju smo sami već odavno prestali vjerovati. To je sebično i okrutno.

Ali u ogledalu koje nam mladi ovih dana postavljaju svojim protestima, mi se, u cjelini gledano i pokazujemo kao jedno sebično, samoživo i okrutno društvo. Paralelno s protestima teku vučiji napadi u botovskim čoporima koji čereče te mlade ljude, pokušavaju ih uprljati prljavštinom svoje duhovne ispraznosti, prikazati ih kao političke igrače onih drugih, plaćenike. Obuzme me srdžba svaki put kada ti mladi ljudi prije nego što bilo šta kažu, prije nego javno obznane neki svoj zahtjev, neki svoj komentar, osjećaju potrebu da se prvo opravdaju da oni nisu ničiji, da nisu politički motivirani. Kome se to pravdate? Zašto? Nikome se vi nemate šta pravdati. Gola egzistencija i njeno dostojanstvo u čiju odbranu ste ustali ne zahtijeva nikakvo opravdavanje.

Zato je protest kome svjedočimo ovih dana dubinski politički protest. On nije politikantski u smislu podrške ovoj ili onoj partiji. On prezire partitokratiju. On je suštinski politički protest jer postavlja zahtjeve iz domena općeg, javnog interesa, iz domena društvene pravde, on je time res – publica u najčišćem mogućem smislu izvor legitimnog političkog djelovanja. To je dodatni razlog zašto se ne treba nikome pravdati pogotovo ne onima koji od ovog sistema ubiru svoje dividende. Pravdanje je moralni postupak, ali sistem u kojem živimo dubinski je nemoralan. S kojim pravom taj sistem koji je najgora kombinacija predatorsko-ortačkog kapitalizma i ubilačkog nacionalizma, zahtijeva od mladih ljudi gotovo svetačku nevinost. Zašto bi otpor tom sistemu morao da vodi računa o njegovim kvazi-moralnim obzirima i zapovijedima?

Ako krenemo tim putem, onda time predodređujemo i sam ishod bilo kakvog otpora jer će stanje stvari, u tom slučaju, ostaviti netaknutim što se desilo sa svim prethodnim protestima u našoj zemlji. Da bi vlastodržac shvatio poruku pobunjenika, pobunjenik mora biti kredibilan. Kredibilitet znači transfer straha od građanina natrag k vlastodršcu, znači vraćanje straha čuvarima sistema koji moraju biti natjerani da transparentno polažu račune i izvještavaju mlade dokle su stigli u ispunjenju njihovih zahtjeva.

Što se tiče nas ostalih građanki i građana, zadnje što ovim mladim ljudima treba u ovom času je da im mi stariji ispostavljamo račune i govorimo šta treba da rade. Na nama je da ih podržimo i pomognemo u stvaranju novih tipova solidarnosti i društvenosti, da s prijezirom odbacujemo botovske napade na njih ili, ako već to ne možemo, da se sklonimo u stranu.

federalna.ba