Književni osvrt: "Lavanda, petrolej" Almira Imširevića

U emisiji Art kvart donosimo književni osvrt na novi roman Almira Imširevića „Lavanda, petrolej“. Zbog čega ga treba čitati?

Rođenje Johna Travolte ili Jackieja Chana, početak Rata za nezavisnost Alžira ili smrt Fride Kahlo nemaju nikakve veze s rođenjem jednog dječaka u neimenovanom bosanskohercegovačkom mjestu. Nemaju ni pad aviona u kojem se vozio Džemal Bijedić s danom u kojem je Ibrahim upoznao svoju buduću suprugu. Ali ti događaji u romanu “Lavanda, petrolej” stoje jedni s drugima kako bismo gledali zrcaljenje jedne intime u svjetskim historijskim događajima. Sve dok jedna vijest, značajna za Ibrahimov život, ne postane ujedno i svjetska. Titova smrt.

Tada shvatamo da, prateći događaje u svijetu, svjedočimo tome da historija nikad nije bila ni sretno ni nesretno mjesto. A prateći Ibrahimov put, shvatamo da pratimo entropiju jednog života, društva i mikrosvijeta.

Narator započinje priču vlastitim rođenjem 1954. i pripovijeda o odrastanju, prvim knjigama, prvim seksualnim uzbuđenjima, roditeljima - ocu koji citira Freuda i majci koja svojim duševnim propadanjem, zapravo, naslućuje ovu entropiju. Potom ženidba, ljetovanje, rođenje sina Nermina. Postaje ovo roman o dvije generacije jedne porodice, njenim socijalističkim srećama, postojanju društva i sistema i njenim ličnim nesrećama. A odnos oca i sina jedan je od dominantnih u ovom romanu.

Imširević, kao prvenstveno dramski autor, pokazuje nam koliko jednostavan jezik u svojoj ekonomičnosti može biti moćan, postavljajući svaku riječ na matematički najtačnije mjesto. Njegova dramska erudicija do izražaja naročito dolazi u dijalozima.

Djed Ibrahim, otac Ibrahim i sin Nermin u romanu su likovi jednog sasvim običnog života u socijalizmu, sve dok sugerisanim datumima svjetskih događaja ne dođemo do ljeta 1995.

i shvatimo simboličnost njihovih imena, koja nas smještaju na područje Srebrenice, gdje otac i sin postaju žrtve genocida. Tako se ovaj Imširevićev roman prepliče s nekoliko godina ranije objavljenim dramskim tekstom i postavljenom predstavom Jedan je Muhamed Ali, gdje likovi dijele istu sudbinu, a pod zemlju jednog od njih otjera isto pitanje - koje je pravo ime Muhameda Alija?

Upravo je to ono što ovom romanu daje posebnu težinu. U suprotnom, bila bi ovo još jedna priča o balkanskoj porodici, dokument o vremenu kojeg nema. Ali težina ne dolazi iz same činjenice rata, nego iz načina na kojim Imširević piše o smrti. Bez patetike, pa gotovo i bez riječi. Roman se oslanja na prozu nalik dokumentu o univerzalnoj žrtvi i o njenom sasvim običnom, normalnom životu prije ubistva. Upravo u toj normalnosti roman postiže svoju nepodnošljivu istinu.

federalna.ba