Kao "tempirana bomba": povratak u razrušeni Teheran pod sjenom krhkog primirja

Nakon što je krhko primirje donijelo privremeno zatišje u sukobu koji je pogodio Iran, hiljade građana počinju se vraćati u razorene gradove, gdje ih dočekuju uništena infrastruktura, ekonomski kolaps i duboka nesigurnost u budućnost. Svjedočanstva iz Teherana otkrivaju razmjere razaranja, ali i psihološki pritisak života između rata i nestabilnog primirja, piše The Guardian.

Povratak u razoreni grad 

Mehdi, 36-godišnji IT stručnjak, jedan je od stanovnika koji su u prvim danima rata napustili glavni grad i sklonili se kod rodbine na sjeveru zemlje. Po povratku u Teheran zatekao je grad koji više ne liči na onaj koji je napustio – zgrade su oštećene ili potpuno uništene, ulice zatrpane ruševinama, a posljedice bombardovanja vidljive su na svakom koraku.

Njegov vlastiti dom teško je stradao: prozori su polomljeni, okviri izbačeni iz ležišta, a dijelovi stana su neupotrebljivi. U prvim danima nakon povratka, neposredno prije nego što je dogovoreno primirje, Mehdi je ponovo doživio strah od novih udara.

“Čuje se zvižduk koji se nadam da nikada nećete čuti… projektil toliko blizu da ne znate hoće li pogoditi vašu kuću ili komšijinu,” ispričao je. U samo nekoliko sekundi, tri projektila pogodila su njegovu ulicu.

Grad pod ruševinama i stalnim strahom

Iako se dio stanovništva vratio, mnogi žive u stanju stalne nesigurnosti, pokušavajući se prilagoditi životu u gradu koji je teško pogođen ratom i čije se primirje opisuje kao izuzetno krhko.

Mehdi sada sa suprugom spava u dnevnoj sobi, jedinom dijelu kuće koji je ostao koliko-toliko očuvan. Istovremeno pokušava prikupiti dokumentaciju za osiguranje, dok čekaju neizvjesnu budućnost.

“Naš dom je jedva uslovan za život. U jednom smislu, postali smo ratne izbjeglice,” rekao je.

On opisuje i razmjere razaranja u širem gradu: mjesta koja su bila dio svakodnevnog života sada su nestala. “Priča se o preciznim udarima, ali moj omiljeni fast food je pogođen raketom. Klinika u koju smo išli tokom svake nove epidemije ili prehlade više ne postoji. Čak je i park u kojem sam proveo neke od najljepših trenutaka djetinjstva uništen.”

Ekonomski kolaps i uništena infrastruktura

Aktivistica Noor, koja je ostala u Teheranu tokom najtežih bombardovanja, opisuje razmjere štete kao sistemske i duboko razorne. Prema njenim riječima, pogođeni su ključni dijelovi civilne infrastrukture: škole, univerziteti, bolnice, farmaceutski proizvodni centri, ali i stambeni objekti, vozila i gradski autobusi.

“Eksplozije su uništile škole, univerzitete, farmaceutske centre, bolnice, privatne automobile i gradske autobuse,” navodi ona.

Iako su ulice ponovo pune ljudi, mnogi su izgubili osnovni izvor prihoda. Posebno je pogođen digitalni sektor zbog dugotrajnog prekida interneta, koji je, prema riječima aktivista, prešao 45 dana. Većina stanovništva ostala je odsječena od globalne mreže, dok mali broj ljudi pristup internetu plaća putem skupih VPN servisa ili Starlink tehnologije.

“Gašenje interneta uništilo je online poslove,” kaže Noor, ističući da je oko 10 miliona Iranaca prije rata zavisilo od digitalne ekonomije.

Poskupljenja i svakodnevni život pod pritiskom

Ekonomska situacija, koja je bila teška i prije sukoba, sada je postala gotovo neizdrživa. Lijekovi za hronične i teške bolesti teško se nalaze, dok su osnovne životne namirnice sve manje dostupne ili nedostižne za prosječne građane.

“Hrana je i dalje dostupna, ali je ne možemo priuštiti,” kaže Noor.

Cijene su, prema njenim riječima, naglo porasle: meso i riba su postali luksuz, dok su mliječni proizvodi skuplji za više od 40%. Stanovnici Teherana potvrđuju da je kupovina osnovnih namirnica postala svakodnevna borba.

Dodatno, fabrike imaju problema s radom zbog nedostatka sirovina, dio radnika je ostao bez posla, a mnoge kompanije smanjuju broj zaposlenih. Banke, državne institucije i međunarodni poslovni sistemi također su pod pritiskom zbog nestabilne digitalne infrastrukture.

Škole u mnogim područjima ostaju zatvorene, što dodatno otežava život porodicama. “Majke koje rade u privatnom sektoru imaju ogromne poteškoće jer škole i vrtići ne rade,” navodi Noor.

“Zaglavljeni između dva rata”

Student Arash, 21-godišnjak iz Teherana, opisuje atmosferu straha i nesigurnosti koja je pratila dane bez informacija tokom prekida interneta. Zbog nedostatka vijesti o situaciji u gradu, mnogi su napustili Teheran i privremeno se sklonili kod rodbine.

Iako se vratio, kaže da i dalje živi u stanju stalne pripravnosti.

“Stalno sam hiperbudan,” kaže on.

Grad je, prema njegovim riječima, pod snažnim nadzorom sigurnosnih snaga, uključujući policiju, Islamsku revolucionarnu gardu i miliciju Basij. Na ulicama se postavljaju kontrolni punktovi, provjeravaju vozila i telefoni, a prisutnost naoružanih snaga je sveprisutna.

Arash opisuje i zabrinjavajuće scene na kontrolnim tačkama, gdje su, prema njegovim riječima, angažovana i djeca.

“Ponekad vidim sve tri vrste sigurnosnih snaga na istoj ulici i prolazim kroz tri kontrolna punkta. Svi su naoružani mitraljezima i AK-47 puškama,” kaže on.

Dodaje da su na nekim punktovima prisutna i djeca, za koja se tvrdi da su regrutovana u okviru kampanja mobilizacije civila. Prema njegovim riječima, neka od te djece su stara tek oko 10 ili 12 godina i nose oružje.

“Jedno dijete mi je reklo da ima 11 godina i da nosi kalašnjikov,” navodi Arash, dodajući da se osjeća duboko pogođeno činjenicom da su djeca “uhvaćena između dva rata” – vanjskog sukoba i unutrašnjih represivnih okolnosti.

Strah od budućnosti i neizvjesno primirje

Kako se približava rok koji označava kraj primirja, sagovornici izražavaju duboku zabrinutost za ono što dolazi. Atmosfera u gradu ostaje napeta, a mnogi vjeruju da se rat može ponovo rasplamsati u svakom trenutku.

“Čak i ako mislimo o obnovi, ne možemo je započeti jer primirje može propasti u bilo kojem trenutku,” kaže Arash.

On opisuje stanje kao produženi period nesigurnosti: “Kao u priči o žabi u vodi koja se polako zagrijava – polako umiremo, a da toga nismo ni svjesni.”

Noor ipak ističe da, uprkos svemu, među ljudima i dalje postoji nada, ali i zabrinutost zbog nepostojanja jasnog plana zaštite civila u slučaju nastavka sukoba.

“Moramo imati nadu u sebe. Vjerujemo u snagu našeg naroda,” kaže ona.

Mehdi, s druge strane, strahuje od scenarija daljnje eskalacije i potpunog uništenja infrastrukture.

“Čini mi se da nas ne čeka ništa osim povratka u kameno doba,” kaže on, aludirajući na teške političke poruke i prijetnje koje su obilježile sukob.

“Znamo ko gubi ovaj rat”

Uprkos različitim iskustvima i perspektivama, svi sagovornici dijele isto uvjerenje – da su najveći teret rata podnijeli obični ljudi.

Arash to sažima jednostavno: “Ne znam ko pobjeđuje u ovom ratu, ali znamo ko gubi. To smo mi, obični Iranci.”

U gradu koji se još uvijek oporavlja od razaranja, između ruševina, ekonomske krize i političke neizvjesnosti, stanovnici Teherana nastavljaju živjeti u limbu – između nade da će primirje opstati i straha da je najgore tek pred njima.

federalna.ba