Kako se sirijska izbjeglica na Sudu suprotstavlja brutalnim graničarima RH

Sirijska izbjeglica koja je tajno snimila kako hrvatski graničari tuku njegove saputnike dovodi hrvatske vlasti pred Evropski sud za ljudska prava u prvom izazovu njihovoj praksi prisilnog vraćanja migranata u Bosnu.

„Nisam mogao zaboraviti to iskustvo na granici“, kaže Sami Barkal. “Napravio sam taj video jer sam želio da ljudi shvate šta nam se dešava i kako se igraju sa našim životima kao da ništa ne vrijede. Šta još možemo učiniti da to prestane? Tako da  zaista polažem svu nadu u Sud. Da li zaista želimo granice sa zidovima, nasiljem i odbacivanjem? Ili želimo da pronađemo humaniji način?”

Barkal je napustio Kobane u Siriji 2014. godine kada je Islamska država počela da bombarduje kurdska sela. Imao je 13 godina.

“Otišao sam sa majkom i bratom u Tursku”, prisjeća se Barkal. “Oni su se vratili nakon nekog vremena, ali ja nisam mogao da se vratim jer sam se bojao da ću biti primoran da služim vojsku. Kada je moja porodica otišla, tada je za mene preživljavanje zaista počelo. Morao sam sam da učim o životu.” Barkal je našao posao u Turskoj, radeći od 2 ujutro do 20 sati navečer na berbi i pakovanju povrća. Kada je shvatio da tako ne može da nastavi, a sumnjajući da neće naći posao pod humanijim uslovima rada u Turskoj, odlučio je da se pridruži stotinama azilanata koji svakodnevno hodaju snježnim stazama balkanske rute, pokušavajući da stignu do centralne Evrope.

Hrvatska granična policija mnoge zaustavlja i pretresa, a neke opljačkaju i nasilno vraćaju nazad u Bosnu, gdje su hiljade tražitelja azila zaglavljene na niskim temperaturama. Takvo odbijanje predstavlja kršenje međunarodnog prava, koje kaže da tražitelji azila moraju dobiti priliku da podnesu zahtjev za azil nakon što se nađu unutar granica zemlje.

Barkal kaže: „Situacija je bila katastrofalna. Nije bilo nikakve podrške i na kraju smo spavali u blatnjavom polju. Imao sam šator, ali mnogi drugi su morali da improvizuju sa vrećama za smeće. Za hranu i tuširanje oslanjali smo se na volontere i lokalno stanovništvo. Morao sam da odem odatle.” U novembru 2018. Barkal je sa grupom tražitelja azila iz sjeverne Afrike odlučio da pokuša preći granicu iz Bosne u Hrvatsku. Budući da je bio najmlađi u grupi, odrasli su mu predložili da ostane u slučaju da ih zaustavi hrvatska policija. Odjednom je začuo krike koji su odjekivali hladnim noćnim vazduhom. Skriven iza žbunja, počeo je da snima.

“Hrvatska policija ih muči. Ljudima lome kosti”, šapnuo je Barkal u svoj telefon dok se čuo zvuk pendreka koji udaraju u meso. Onda tišina. Nekoliko minuta kasnije, trojica muškaraca iz njegove grupe izašla su iz šume sa modricama na licu, krvavim ustima i nosevima i slomljenim rebrima. The Guardian je bio prvi medij koji je objavio video koji je brzo postao viralan, postavši tako i jedan od prvih dokaza fizičkog maltretiranja migranata od strane hrvatske policije.

Barkal kaže: „Bio sam tako uplašen jer smo išli u tom pravcu. Mogao sam to biti ja. Ali morao sam snimiti nešto od toga kako bi ljudi razumjeli šta se na granici. Prvo smo samo čuli krike, a onda je ovaj čovjek došao sa svojim krvavim licem. Tada više nisam imao riječi. Ostao sam bez teksta. Doslovno sam se tresao. Napustili smo rat i došli ovamo tražeći sigurnost, a onda se ovo dogodi. Kada su ti muškarci došli do nas, pokušali smo im malo pomoći i onda smo se zajedno vratili u logor. Bio sam tako uplašen da sam jedva pomjerao svoje noge.” Ovo nije bio prvi put da je Barkal bio primoran da se vrati. Mjesec dana ranije, u oktobru iste godine, njega i grupu Sirijaca zaustavili su hrvatski graničari dok su se odmarali u napuštenoj zgradi.

Barkal kaže: “Policajci su nas pretresli i oduzeli nam stvari. Zatim su nas otpratili do bijelog kombija i odvezli nazad do granice. Kada su se vrata kombija otvorila, vidjeli smo grupu naoružanih policajaca koji su čekali vani. Dali su nam znak da se pomerimo i nisu rekli ni reč. Bili smo previše uplašeni da pričamo. Shvatili smo da nas na silu vraćaju u Bosnu. Nazad životu u tom blatnjavom polju bez ičega.”

Nakon brojnih pokušaja, Barkal je konačno krajem 2018. uspio doći do Njemačke gdje mu je odobren zahtjev za azil. Danas radi u supermarketu u Nordenu, gradu na njemačkoj obali Sjevernog mora. Po završetku škole planira da se bude medicinski brat. Međutim, Barkal nije zaboravio zlostavljanja koja je pretrpio. Značajno je doprinio pokušaju da se otkrije što se događa u Hrvatskoj, govoreći i u Europskom parlamentu.

Carsten Gericke, partner-pravnik Evropskog centra za ustavna i ljudska prava (ECCHR), nezavisne, neprofitne nevladine organizacije s ciljem provođenja ljudskih prava pravnim putem, zastupa Barkala i još dvojicu Sirijaca u njihovom slučaju ispred Evropskog suda za ljudska prava. Kaže da su njegovi klijenti objasnili kako su bili “podvrgnuti kolektivnom protjerivanju” i “da im nije data  prilika da pojedinačno objasne svoju situaciju, te da su bili su primorani da se vrate zajedno bez ikakve procjene. Barkal takođe nije imao priliku da ospori vraćanje. Iako je bio maloljetan, policajci su ga vratili u Bosnu ne procijenivši rizike za njega i sa punim saznanjem da ga tjeraju nazad u neimaštinu u Bosnu, zemlju koja u to vrijeme nije imala efikasan sistem traženja azila.”

Gericke dodaje da Barkalov slučaj „šire osporava hrvatsku politiku prisilnog vraćanja: hrvatski službenici rutinski postupaju s ljudima izvan okvira zakona, ne prave zvanične evidencije o prisutnosti izbjeglica i migranata na svojoj teritoriji, drže ih u pritvoru bez komunikacije i ometaju im pristup azilu ili bilo kakvom pravnom savjetu ili podršci.” Prema ECCHR-u, Barkalov slučaj je izuzetan, jer su mnogi drugi doživjeli slične situacije, ali zbog logističkih prepreka samo nekoliko slučajeva dospijeva do međunarodnih sudova. Sud sada mora utvrditi da li je Hrvatska povrijedila Samijeva prava time što ga je nezakonito protjerala u Bosnu kada je bio maloljetan. Osim ovog, Hrvatska bi bila dužna garantovati da se takva kršenja više neće ponoviti, te bi morali izraditi akcioni plan i dostaviti izvještaje o njegovoj implementaciji.

Uprkos svjedočenjima humanitarnih radnika, medija i novinara, Hrvatska je uporno poricala da je vraćala tražioce azila u Bosnu ili da je koristila silu.

Međutim, 2019. godine, nakon višemjesečnih službenih demantija, u intervjuu za švicarsku televiziju, činilo se da je tadašnja hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović priznala da je došlo do prisilnog vraćanja. Ona je negirala da su bile nezakonite, ali je rekla da je policija pri tome koristila silu. “Razgovarala sam sa ministrom unutrašnjih poslova, načelnikom policije i službenicima na terenu i oni su me uvjeravali da nisu koristili pretjeranu silu”, rekla je tada Grabar-Kitarović. “Naravno, određena sila je prilikom prislinog vraćanja potrebna.”

ECHR je 2019. godine presudio da je hrvatska policija odgovorna za smrt šestogodišnje afganistanske djevojčice. Vlasti su primorale njenu porodicu da se vrati u Srbiju tako što je prešla železničke šine ne dozvoljavajući im da zatraže azil.

Djevojčicu, po imenu Madina Hussiny, udario je i ubio voz nakon što su nju i njenu porodicu hrvatske vlasti 2017. prisilno odbacile.

federalna.ba/The Guardian