Kad nikoga nema u sivom gradu: Jadranka Stojaković – kantautorica koja Sarajevo nije u potpunosti cijenilo

Kako odati počast umjetnici koja je obilježila generacije? Život i karijera Jadranka Stojaković teško se mogu svesti na nekoliko minuta ili pasusa, ali njeni ključni umjetnički i životni momenti ostaju trajno upisani u muzičku historiju Sarajeva i regiona.

Djetinjstvo i muzički počeci

Da se od slikarstva moglo živjeti, ona bi nastavila slikati. Ali nije... Muzika je bila njen životni poziv. Sa 21 godinom govorila je da će pjevati „dok ne nađe nešto pametnije“. Sahranjena je sa gitarom.

Sa šest godina svirala je usnu harmoniku, sa 13 počela pjevati, a sa 18 dobila prvu gitaru. Sve se nosi iz kuće...

“Jedno vrijeme sam slušala džez. Ako bih otišla kod svoje babe, slušala sam kancone i klasiku. Ako bih otišla kod druge babe, slušala sam saz. Ako bih otišla kod tetke... Slušala sam potpuno različite stvari. Međutim, ujak je najviše učinio - tjerao me da sviram, tjerao me da učim note”.

Već krajem šezdesetih nastupa sa mladim muzičarima, među kojima su bili Ismeta Dervoz i Željko Bebek, te grupa Kodeksi. Turneja u tadašnjoj Čehoslovačkoj bila je jedno od prvih značajnih profesionalnih iskustava

Što te nema, Sve smo mogli mi

Početkom sedamdesetih vraća se u Sarajevo i sarađuje sa Kamernim teatrom 55. Učestvuje u scenskim projektima, a zatim radi u radijskoj i televizijskoj produkciji, posebno u Dječijem programu Televizije Sarajevo.

Postaje prepoznatljivo lice urbane šansone i umjetnica koja sevdah uvodi u savremeni izraz.

“Hasanagin sevdah” Alekse Šantića postao je njena epohalna izvedba “Što te nema”.

Balada “Sve smo mogli mi”, za koju je tekst napisao Valerijan Žujo, a muziku Žarko Šipka, postala je jedno od najprepoznatljivijih ostvarenja njene karijere. Žujo kaže - ta pjesma je njena u potpunosti.

Japan i povratak u Sarajevo

Godine 1988. odlazi u Japan, gdje započinje novo poglavlje života. Objavljuje albume i knjige, uči japanski jezik i izvodi svoje pjesme na tradicionalnim instrumentima. Postaje simbol kulturnog mosta između Bosne i Japana.

Godine 2000. publika i sama Jadranka Stojaković uživali su u kratkoj posjeti Sarajevu i posebnom koncertu.

“Šta sad? Najradije bih da siđem pa da izljubim sve. Stvarno predugo je 12 godina biti negdje vani. Ja sam izabrala baš daleko.”

U osnovi svijeta je neprestano kretanje, reče Heraklit. A Tvrtko Kulenović dodaje da je putovanje obnova kosmosa. Stoga putovati valja, čak i pretjerano daleko. To mijenja čovjeka, oblikuje ga, uči, razjašnjava identitete pa i muzičke stilove.

“Ja sam često mijenjala stilove. Jedne godine pjevam rock'n'roll, druge godine pjevam slobodne forme ili šansone. Treće godine pjevam neke čudnovate popsove koje ni pas s maslom ne bi pojeo.”

Da li je moglo drugačije?

Mi možda ne bismo bili tako kritički nastrojeni prema Jadrankinim izvedbama. Po njenom zvaničnom povratku u Sarajevo 2011. godine, kada ju je dočekao otuđen vlastiti stan, teško je ne zapitati se: da li je Sarajevo i njegovo savremeno doba moglo biti nježnije prema svim svojim pjesnicima?

Valjalo je nositi breme koje joj je život dodijelio. Od bolesti i ličnih tragedija do samog prolaska vremena, Jadranka se držala dobro. Šta još reći o ženi kojoj je Josip Broz Tito sipao viski, a koja je na ruševinama vlastitog života gradila i oblikovala muzičku scenu ovih prostora?

Riječi su ponekad suvišne i previše skromne za Jadrankinu veličinu. Stoga, umjesto da samo govorimo nešto lijepo o njoj, najbolje je iskreno nazdraviti njenom životu i umjetnosti.

federalna.ba