Između kemoterapija i nakon amputacije ruke – i dalje uljepšava druge
Katarina Franjković je šesnaestogodišnjakinja iz Prozora/Rame, koja se već tri godine bori s osteosarkomom, tumorom kostiju. Da bi joj spasili život, liječnici su joj amputirali desnu ruku. No, to nju nije spriječilo u nakani da se u pauzi od kemoterapija posveti onome što najviše voli - uljepšavanju drugih.
Katarina nas je dočekala perfektno našminkana. Dotjerala se, kaže, baš za nas. Da ne znate njezinu priču, nikada ne biste rekli da se već tri godine bori s opakom bolešću. Inače dešnjakinja, morala je naučiti šminkati lijevom rukom: „Čak bih se nekad i nasmijala. Ne bi to ispočetka ispalo nikako i vježbom sam postigla da to ispadne super“.
Najviše vremena za praksu imala je u bolnici, u kojoj je znala boraviti i po nekoliko mjeseci. Šminkala je, kaže, sve redom: „Nekad na doktorima, na sestrama, na mami, na sebi. Ko ima slobodnog vremena - ja uzmem i šminkam. Ali bih većinom to bila ja“.
U bolnici je završila i školu, uz liječenje i učenje napredovale su i tehnike šminkanja. Kad god se vrati u svoju Ramu, njezina soba je središte djevojačkog uređivanja za izlaske.
„Uvijek je tu kad ja imam neki svoj problem. To njoj uopće nije problem, ali nikad neće reći, kao, hajde - to nije nikakav problem kako je meni. Uvijek nađe razumijevanja za sve svoje prijatelje i nađe neko rješenje“, kaže Iva Kovačević, Katarinina prijateljica.
Upisala je Srednju ekonomsku školu i vjeruje da će u školske kupe sjesti skupa sa svojim vršnjacima. Premda na svojim leđima nosi mnogo veći teret od većine, ne žali se. Hrabro gleda naprijed i živi, zrelo kaže, dan po dan: „Meni nekad kaže psihologica - djeca to bolje prihvate nego sami roditelji. Uhvatim samu sebe kako ja mamu tješim, a ne ona mene. Ne kažem da mi ona nije podrška - ona mi je najveća podrška, ali nekada uhvatiš sam sebe da ti njih tješiš, da okolo tješim ljude. Ali kad to prihvatiš, da moraš s tim živjet - onda ti nije teško“.
Katarina amputaciju ruke više ne shvaća kao hendikep. Dapače, to joj je dodatni poticaj. Nekada mažoretkinja, danas zdušna šminkerica i tih djevojaka. Svima, a posebice svojim vršnjacima, poručuje da kroz život moraju koračati smjelo bez obzira s kakvim se problemima susreću: „Jednostavno morate s tim živjeti. Ne mogu ja svaki dan biti negativna jer to onda neće meni pomoći. Ili biram biti pozitivna i izvući iz svega ovoga nešto pozitivno ili biti negativna i raditi sebi nešto loše. Mislim da je bolje ovo prvo“.
Želja joj je školovati se, ali i usavršavati u šminkanju te jednoga dana imati svoj salon. Uskoro ide na novi krug liječenja. Ne sumnjamo da će njezinim dolaskom i bolnica postati ljepša. To joj je, kaže, i cilj - usrećiti i sebe i druge. Nas jeste!
federalna.ba