Ispovijesti bivših terorista - Šta je istraživanje otkrilo nakon 24 razgovora

Prema Globalnom indeksu terorizma, godišnjem pregledu trendova terorizma, najnoviji izvještaj pokazuje da je broj zemalja koje su u 2024. godini doživjele napade porastao na 66 — što je najviše od 2018. godine, izvještava The Independent.

Rast samostalnih napadača („lone wolf“ napada) činio je 93% smrtonosnih napada u zapadnim državama. Zabrinjavajuće je povećanje nasilnog ekstremizma desne orijentacije, dok sukobi povezani s Islamskom državom dodatno podstiču bojazan da bi mogli inspirirati potencijalne teroriste širom svijeta.

Iako su njihove ideologije različite, ono što svi teroristi imaju zajedničko jeste da su bili radikalizirani. I to postavlja važno pitanje: Može li se osoba koja je nekada prihvatila terorizam i nasilje zaista promijeniti? Kao istraživač koji se bavi ideološkim nasiljem i tzv. mekom moći, Bernard Loesi je pokušao odgovoriti na to pitanje razgovarajući sa 24 bivša terorista iz Indonezije, uključujući i grupne fokus diskusije s bivšim džihadistima. Petnaestero njih bilo je povezano s jugoistočnoazijskom terorističkom mrežom Jemaah Islamiyah, devet s grupama vezanim za Islamsku državu, a jedno lice imalo je veze s obje.

Svi su otpušteni iz zatvora, nakon što su odslužili kazne u rasponu od 11 mjeseci do 15 godina. Tokom razgovora, dali su 69 preporuka kako teroristi mogu biti deradikalizirani iz čega se izdvaja šest ključnih ideja o tome šta je potrebno da bi neko zaista promijenio svoj put.

1. Čvrsta sila sama po sebi nije dovoljna

Vlade se dugo oslanjaju na represivne mjere, obavještajne operacije i oštre kazne zatvora u borbi protiv terorizma. Iako su te mjere važne, često zanemaruju korijenske uzroke radikalizacije. U mnogim slučajevima, zatvor samo produbljuje radikalna uvjerenja ili pomaže militantima da formiraju nove mreže.

Na primjer, smatra se da je Abu Bakr al‑Baghdadi, osnivač Islamske države, postao radikalniji tokom boravka u američkom pritvorskom kampu Camp Bucca. Neki bivši zatvorenici su spomenuli kako su vidjeli da se neki osuđenici dodatno radikaliziraju pod uticajem drugih ekstremista. Samim time, zatvaranje ljudi u istim ustanovama sa onima koji imaju slične ili ekstremnije stavove može biti kontraproduktivno.

Mekši pristupi — oni koji ne služe samo za izolaciju ekstremista, nego za njihovo udaljavanje od ekstremizma — mogu biti učinkovitiji.

2. Stručni saradnici su „nepohvaljeni heroji“

U indonezijskom modelu, osobe koje rade s osuđenim teroristima pokazuju se kao presudne figure. Oni su povezani s vladom, aktivni dok su osuđenici još u zatvoru, i, što je važnije, nastavljaju rad i nakon izlaska iz zatvora. Njihova glavna odgovornost je pripremiti bivše militante za normalan život nakon puštanja. Oni nisu tek parole službenici ili zatvorsko osoblje; djeluju i kao mentori, pomagači i savjetnici.

Jedan od najvećih izazova koji bivši teroristi navode jeste ekonomska egzistencija. Taj problem je najozbiljniji za one koji nemaju veze, potrebne vještine, relevantno radno iskustvo ili odgovarajuće obrazovanje. Čak i oni koji imaju talente i vještine imaju poteškoće da nađu trajne poslove, jer je njihov status bivših zatvorenika terorizma prepreka.

Bivši teroristi također ističu važnost podrške porodice, psihološke pomoći, teološke refleksije i kvalitetnog obrazovanja za svoju djecu kao ključnih faktora.

3. Povjerenje je ključ

Više od polovine bivših terorista navelo je da je izgradnja povjerenja sa saradnicima bio prekretnica. Šest mjeseci prije i poslije puštanja iz zatvora su posebno kritični za proces reintegracije. Ako taj prelaz ne uspije, bivši zatvorenici često se vraćaju svojim starim džihadističkim grupama.

Izgradnja veza između saradnika i bivših osuđenika važan je katalizator za to da zatvorenici zamijene ekstremističke mreže novim društvenim grupama koje nude podršku, zamjenjujući one koje su nastojale da ih ponovo regrutuju.

4. Zajednica znači

Deradikalizacija nije samo lični proces — to je i društveni. Dakle, nije samo pojedinac militant koji mora biti uključen u proces, nego i zajednica u koju se on ili ona vraća.

„Kada me zajednica prihvatila takvog kakav jesam, pokrenula se u meni promjena. Nisam htio više nikoga povrijediti,“ ispričala je jedna žena koja je bila namjera samoubilačkog napada.

Zajednica može imati važnu ulogu u potvrđivanju da bivši osuđenici više nisu prijetnja.

5. Pretvaranje bivših terorista u nosioce promjena

Osobe koje su prošle proces deradikalizacije imaju jedinstvenu moć: razumiju logiku militantizma i mogu razgovarati uvjerljivo s onima koji su još u ekstremnim krugovima. Kao rezultat toga, oni često imaju veću vjerodostojnost i mogu koristiti svoje iskustvo da motivišu druge da se odvoje od nasilja — na način koji mnogi državne intervencije ne mogu.

Svi bivši militanti izrazili su spremnost da pomognu vlastima u kontaktu s drugim teroristima i poticanju promjene.

„Ne bi nam smetalo da pomognemo vladi da razgovara s drugim teroristima i potakne ih da ostave terorizam. Oni nam vjeruju više nego državi,“ rekao je jedan bivši militant.

6. Efikasna uprava također ima značaja

Još jedan uvid jeste da korupcija pojačava ekstremizam. Mnogi bivši teroristi tvrde da, kada su institucije države nepravedne ili korumpirane, radikalne ideologije koje obećavaju čistoću i pravednost postaju privlačnije.

„Morao sam podmititi gradske službenike da bih mogao voditi svoj posao ovdje. Rekli su mi da u Siriji postoje 'čisti' birokrati,“ izjavio je jedan bivši zatvorenik, koji nikada ranije nije imao krivični dosije.

Gotovo 17% ispitanika sugerisalo je da odgovorna javna služba, nekorumpirana birokratija i jače vladavina zakona mogu olakšati proces deradikalizacije.

Zaključak

Dakle, može li se nasilni ekstremist zaista promijeniti? Da, ali uz važnu napomenu. Deradikalizacija je vjerovatnija kada se omoguće intervencije koje ojačaju ekonomsku i društvenu otpornost bivših terorista tokom i nakon zatvora.

Ovi putevi nisu laki ni brzi, ali se dešavaju. Transformacija je moguća — ne kroz prisilu, nego kroz saosjećanje, priliku i podršku zajednice.

federalna.ba