Hadžibegove besjede, uz Ramazan – Kemal Čopra
Praznik
Uvijek sam plaho begenis'o vjerske praznike čiji god bili, jer su tada ljudi onakvi kakvi jesu i kakvi bi vazda trebali biti, a dunjaluk odiše dobrinom pa svima bude fino od ljudske bliskosti, ljubavi i vjere taman i da nije njihova. Pričaju se najljepše priče o pobjedi dobra nad zlom, pravde nad nepravdom, kao da je zlo manje od makovog zrna i nemoćnije od bijesnog pseta, a nepravda nema nikakvog izgleda protiv ljudske i božije pravde. Sve odiše od božje milosti i ljudske topline i svako poželi da tako vazda bude i ostane. U tim danima lica sijaju od dragosti u srcima i dušama, probudi se ono dijete u nama, zamirišu nam nanine gurabije, začuje se klepet nanula po kaldrmi, jal škripa snijega pod kundurama iz našeg djetinjstva. U tim danima je nekako najljepše biti čovjek među ljudima i poželiti iz srca i duše da nam svaki dan bude čestit kao Božić, mubarek kao Bajram i sretniji od Nove godine. Amin!
**
Radost darivanja
Haj, reko, nek’ si i ti malo ohanula i bio je vakat!
Nejma više djece da dolaze na vrata i u kuće ko birvaktile, a mi k’o i vazda pripremili sitnije para i boba. Meščini ostaće ih i za slijedećeg Bajrama. Sjetih se kako su nama često znali rijet: "Malehna je dječija ruka i malo u nju stane, ali je radost golema." Biva podajte nešto djeci, makar bogdu, i obradujte ih. Tako meni ostade za čitav život, ha vidim kakvo dijete namah se mašim za džep , a u džepu, u mene vazdan nakih boba. Tako i neki dan. Vraćam se iz granapa kad onaj Sabit Šabanov sa djetetom. Vazda zastane i fino se upita sa mnom. Pomilujem onog malog po glavi, izvadim bobu iz džepa da je dadnem djetetu, a dijete ni mukajeta. Gleda me ispod oka k’o kakva životinjica kad je iznenadiš, pa ne zna ni kud bi ni šta bi, al’ ruke ne pruža. Ostah ja taj vakat nudeći. Sabitu bi neugodno pa mi veli: "Ma pusti Uzeire, nisu više djeci bobe zabremedet k’o nama birvaktile, daj ti njima kakvih igrica, samo ih to interesuje."
Vratim ja onu bobu u džep i uz sokak polajnak svojoj kući. Nisam zahatorio, ne d’o Bog, neg’ mi bi krivo na ovaj vakat što je djeci uz`o radost primanja, a nama radost darivanja. Ono što sam čitav život radio i u šta sam vjerov`o da je dobro sada više nije. Asli je u današnji vakat i dječija ruka postala golema, a radost malehna. Jah!
**
Bajram
Ha prođe mjesec Ramazana nekako se insan osjeti k’o krnjav lonac, pušća i propušća na sve strane. Tako krnjavom mu prođe i godina do slijedećeg posta.
Sa'će nam i Bajram, akobogda, a ja, pravo da ti velim i nejmam neki osjećaj, more bit' zato što u mene Fata ništa ne devera neg' o'šla u granap i donijela baklava, ružica i hurmašica u plastici i sve mi se k'o nešto pravda:
- Ko će razvijat' na ovom vaktu kad sve imaš kupit' i dojde te jeftinije neg' da praviš. A iste k'o moje, ako nisu i bolje.
Ništa joj ne reko', a sve kontam:
Bo’me, nisu iste i ne mogu ni bit', jer od ovih kuća ne zamiriše, a ni Bajram ne bude k'o što je vazdan bio.
**
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Foto – Uzeir Hadžibeg / Kemal Čopra / facebook profil