Hadžibegove besjede, uz Ramazan – Kemal Čopra

FAJRCAG

Ko’lko god sam bio zauzet sa svojim poslovima uvijek sam nalazio vremena da obiđem stare insane i da sa njima oturim i promuhabetim koju. I dan danile obilazim Emina i Eminov’cu, a dok su bili živi plaho sam volio unić kod Hadže i hanume mu. Oni su ti imali pet šćeri, sve ljepša od ljepše, skromno su živjeli u malom kućerku punom radosti i smijeha. Imal’ išta ljepše neg’ u neuglednim kućicama vidjet kako sve sija, blista od čistoće i ori se od smijeha i pjesme. Nejma, bezbeli. Kad god na njih pomislim, pomislim na toplinu doma i bogastvo duše. Ulazio sam i u bogate kuće, da ti oči stanu od ljepote, al’ topline u njima osjetio nisam.

Nejse!

Počeše se udavat’ Hadžine šćeri po redu i po godinama sve dok s njima đuturumima ne ostade samo najmlađa i najljepša Hajrija.

Čitavo je Saraj’vo znalo za Hadžine lijepe i vrijedne šćeri, a čulo se i do Visokog, jer su imućniji Visočani vazda ženili Sarajke. Haj’ što se čulo do Visokog, neg’ se pročulo, nije ti šala, i do Njemačke, od'kle su naši neoženjeni momci počeli dolazit’ da vode najljepše cure. Dojdi bi sa kolima kakvih u nas nije bilo i u nakim kaputima na kusove i istim takvim šeširićima. More bit bi nekoga i obanđijali sa svojim bogatstvom, ali Hadži nisu mogli pera odbit da bi se smilovo i dao svoju najmlađu i najljepšu šćer nakom gulanferu što više liči na kanarinca neg’ na insana i još da je vodi kod naših, ondašnjih najvećih dušmana. Jok.

Jenom jedan dođe, skock’o se, fin, majka ga ne ubila i traži Hajriju za se. Sjeli oni oko mangale i turili kahvu. Nasu se kahva u fildžane, svi srknuše, a Hadžo izvadi duhankesu da smota cigar duhana, kad će ti onaj prosac za džep i tutnu Hadži pod nos nake stranjske cigare koje Hadžo, bezbeli odbi. Haj’ što je to uradio inekako, al’ kad Hadžo smota cigaru i stavi je usta, a ovaj ti brže bolje isuka fajrcag, njemački, nije ti šala, krehnu ga isprve da pripali Hadži cigaru, a Hadžo nimukajeta, k’o da nejma ni njega ni fajrcaga ni vatre, neg’ on uze malo žara mašicama sa mangale i pripali.

Kren’o momak sav sretan, konta, evo meni fine žene kad će ti njemu Hadžo:

Hajd’ ti sad dijete kući, pa kad dojdeš turi ciglu i crijepa u vodu, pa kad se to rastopi ti se vrati i vodi Hajriju.

Ne mere se cigla i crijep otopit u vodi.

Ne mere se ni cigar pripaljivat fajrcagom pored mangale, sinko.

I tako je Hadžo vrać’o prosce, nije što im je nalazio mahana neg’ što mu se nije davala šćer i ne bi li što duže ostala sa njima. Hajd’ ti to sačuvaj, moj brate, pogotovo u onaj vakat kad se ljepota plaho cijenila i kad su momci bili spremni sve učinit da dojdu do one što mu srcu omili. U nas su znali rijet što je dobro i lijepo ostaje u mahali, tako se i Hajra udade u mahali jal zbog ove izreke, jal zbog oca i matere, ne umijem ti rijet.

Ovo je kuća od moje tetke, slikala sam je jer je puna života i svaki detalj ima svoju priču, veli mi Sabina Asiya, a u jednoj od ovakvih kućica nastala je i ova današnja priča.

**

BAŠ K'O HADŽIBEG

U nas ti, u Bosni, odvajkada, haman svaka avlija ima i uzgaja 'Hadžibega'.  More bit' da je tako i sad, a more i ne bit', ko će ga znat'.

Hadžibeg se gajio sa posebnom pažnjom i ljubavlju domaćina, jer je oslikav`o toplinu, ljubav i gostoprimstvo koji u toj kući vladaju. Posebno su ga njegovale cure pred udaju i u takvim avlijama je bio ponajljepši. Neki su govorili da su mnoge ostale i neudate, jer su svu svoju ljubav poklonile ovom cvijetu, dok su drugi kazivali da su se cure brže udavale, jer bi procvjetale zajedno sa njim u svoj svojoj ljepoti. Svaki hadžibeg  ima svoju boju, i ta boja i bujnost biljke i ljepota cvijeta, određuje količinu i vrstu rahatluka u toj porodici. Uz čuvarkuću, hadžibeg je bio simbol bosanske avlije.

I dok čuvarkuća čuva kuću od svakog zla i belaja, hadžibeg čuva i održava rahatluk u toj kući. Naši su stari govorili:

„Bolje ti je imat' čuvarkuću neg' kera i demire na pendžerima, a hadžibega neg' ne znam ti šta.

Kad pripovjedaš ljudima i svi te slušaju, k'o biva, pretvorili se u uho, a ti kontaš svi te razumiju, a kasnije ispade da te razumio jal jedan, jal nijedan, 'nako kako si ti hotio da him rekneš, a ostali po svom, kako kome paše.

Sve se k'o pitam -  Što li se ovaj naš narod 'vako iskvario?

I ne iskvario se, moj brate, šta je sve predever'o i preturio preko glave, a bome i glavom zaplatio. Ovo što ostade, dobro je i u pameti ostalo. I nije više merhametli k'o što je vazdan bilo. Nek' vala i nije, kad su svi iskoristili taj njegov merhamet i udarili na njeg' k'o bijesna paščad. I kad te jednom zmija ugrize, što bi rek'o u mene Hazim, „ne bojiš je se više neg' ujedaš prvi i ne gledaš ni ko je ni šta je neg' samo grizeš“. Ovaj nam je zadnji rat donio dosta jada i belaja, ali nam je, more bit' i valj'o. Pokreno je svu onu pamet što se godinama krila po bosanskim gradovima i selima i odveo ih na mjesta gdje se ta pamet nije više mogla sakrit', neg' je procvjetala u svoj svojoj ljepoti, baš k’o u mene hadžibeg kad rascvjeta.

I kako ćeš se, jadan uživit' u ovakvu priču kad još vidiš bosanskog insana s ovo malo duše koju otkriva svima kako bi mu svak' lahko mog'o pljunut' na nju. Ne mereš.

Jer je bosanski insan sad k'o hadžibeg, posijan svuda po svijetu i primio se, i cvjeta u bukadar boja. Kakva mu je zemlja, taka mu je i boja. Još da je kak'e države, il' kak'e pameti presadit', đi bi nam bio kraj.

**

Odabrala i uredila – Selma Dizdar

Ton-majstor – Šerkan Cakić

Foto – Uzeir Hadžibeg / Kemal Čopra / facebook profil