Gosti Pola sata arta: Najteži zadatak je zadržati nadu da u ovakvom svijetu u ljudima može prevagnuti dobro
-Modul Memory njeguje kulturu sjećanja i to radi već 29 godina. Otvoren je sinoć izložbom fotografija Danila Krstanovića “Sarajevo grad ljubavi i stradanja”. Time ste odali počast čovjeku, fotoreporteru koji je kako je govorio borio se za istinu o Sarajevu snimajući istinu o Sarajevu i ostavljajući te fotografije kao svjedočanstvo o paklu. Kako ukratko da kažemo ko je bio Danilo Krstanović, zašto je on važan i zašto je važno sjećanje na takve umjetnike? Njemu je i posthumno dodijeljena nagrada za očuvanje doprinosa kulturi sećanja.-
"Ja bih mogao reći da je Sarajevo na neki način u čitavoj toj situaciji imalo jednu veliku sreću da u tom trenutku je zaista postojao mimo stotina stranih fotoreportera i fotografa i novinara koji su bili u Sarajevu, da smo zaista imali jednu izuzetnu generaciju. Mi smo već do sada kroz rad Modul Memorya dodijelili nagrade Milomiru Kovačeviću, Richardu Lamu i Polu Lou koji je polu Sarajlija sada. Danilo Krstanović je bio jedan od tih ljudi iz te zaista izuzetne generacije. On je poseban po tome što je njegova karijere počela još ‘78 godine, on je radio za Oslobođenje, kasnije će u ratu raditi i za Reuters. Već kada su počele promjene u regiji, on je recimo bio fotograf koji je išao u Rumuniju kada su bili oni veliki protesti nakon kojih će biti skinut i Čaušesku. Ono zbog čega smo mu konkretno dodijelili nagradu, imao je jednu izuzetno profesionalnu karijeru, radilo se zaista o fotografu čije fotografije možete prepoznati. On je bio karakterističan po tom pokretu uvijek, njegove fotografije su vrlo žive. Nagrada Modula Memorija za poseban doprinos očuvanju kulture sjećanja dodjeljuje se umjetnicima koji u svom radu objedinjuju estetsko sa etičkim i ta etička dimenzija i pogotovo priča o Danilu Krstanoviću kao čovjeku o ćemo je sinoć recimo govorila i Senka Kurt je nama isto podjednako važna. Tako da ukratko rečeno Danilo Krstanović je jedan izuzetno važan čovjek čije fotografije su jedno izuzetno vrijedno svjedočanstvo i Sarajevo može biti sretno da kroz rad takvog jednog fotografa ima sačuvan dio te svoje fotografske historije."
"Jeste, tačno, pa mislim važan je, vjerujem da je možda čak i najbitnija stvar. Ustvari mislim da se neka razlika između umjetnosti koja njeguje etiku i umjetnosti koja ne njeguje etiku najviše ogleda u tome što je ova koja je ne njeguje mnogo kratkotrajnija. Ona može biti lijepa u datom trenutku i može biti privlačna u datom trenutku ali nije nešto što ostavlja trag, nije nešto što postavlja pitanja, nije nešto što daje komentar. Danilove fotografije između ostalog su vrijedne što i nakon 30 godina su svjedočanstvo jednog vremena i to na način da pokazuju na najdostojanstveniji mogući način ljude koji su u najtežem trenutku svoga života i svoje historije živjeli i postojali. Upravo to je što, možda fotka i ne mora biti najbolja u tom nekom tehničkom smislu možda je i prije opalilo dugme, ali ono što je on uhvatio taj život u tom trenutku je ono što je vječno."
"Pa postoji mišljenje velikog broja ljudi sada da ih ne nabrajam koji su smatrali da ono u čemu mi danas živimo da je zapravo započelo u Sarajevu. Nažalost mi vidimo da početak 21 stoljeća je zaista ispunjen ne samo tim užasnim ratovima već jednom zaista fascinantnom brutalnoću i sinoć upravo prilikom dodjeljivanja nagrade Danilu Krstanović smo naglasili koliko god da je to sjećanje naše važno koliko je važno da pričamo o tome, ono je u potpunosti besmisleno ako ta vrsta iskustva nije u nama probudila empatiju, ako nije probudila potrebu da budemo među kao Sarajlije, Sarajke, Bosanci, Bosanke, Hercegovci, Hercegovke, da budemo oni ljudi koji će prvi podići svoj glas protiv nepravde. Činjenica da mi 2024 godine evo obilježavajući još jednu godišnjicu opsade, da zapravo u ovom trenutku živimo na planeti gdje se tako brutalno razara, gdje se ubijaju djeca je nešto što zastrašuje. Mi smo spomenuli sinoć tu informaciju koju mi imamo iz Gaze iz Palestine zapravo upravo dolazi od ljudi poput Danila Krstanovića, od ljudi koji u plavim prslucima sa natpisom Press žrtvuju vlastite živote kako bi skrenuli pažnju na ono što se događa. Kad tako se postavi pitanje, jedina stvar koju bih ja mogao reći da jedan od naših najtežih zadataka, naravno prije svega truditi se maksimalno koliko može, ali jedan od najtežih zadataka je zapravo zadržati nadu da u jednom ovako zaista problematičnom, licemjernom, vrlo ne simpatičnom, ružnom svijetu da zadržimo nadu da u ljudima ipak može prevagnuti dobro. Tako da mislim da je to jedna od stvari kojom između ostalog i umjetnost se bavi, da podsjeća na tu snagu čovjeka."
federalna.ba