"Ekfrastičke teme/Dva sna", književna refleksija na kompozicije u izvedbi ansambla SA Sinfonietta

Udruženje za razvoj muzičke umjetnosti i pedagogije „SA Sinfonietta“ iz Sarajeva i „Udruženje Hila“ iz Zrenjanina objavljuju ekfrastički tekst nastao u sklopu projekta Ekfrastičke teme koji je podržalo Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, a u saradnji s Portalom Strane i Muzičkom akademijom Univerziteta u Sarajevu. 

Tekst „Dva sna“, autora Vladimira Arsenića, donosi književnu refleksiju na kompozicije izvedene na koncertu ansambla SA Sinfonietta, održanom u novembru u koncertnoj sali „Cvjetko Rihtman“ u Sarajevu. Koncert je bio dio koncertne sezone 2025/26 Muzičke akademije Univerziteta u Sarajevu i posvećen sjećanju na prof. Dževada Šabanagića (1945–2024). Program je obuhvatao djela Antonína Dvořáka – Gudački kvartet u F-duru, op. 96 (Američki kvartet) i Franza Schuberta – Gudački kvartet u d-molu, D 810 (Smrt i djevojka), u izvedbi violinistkinja Tamare Arsovski i Alme Dizdar, violistkinje Aide Deljkić i violončelistkinje Belme Alić.

Ekfrastički tekst pokušava da rekreira umjetničke oblike kojima su se bavila muzička djela i da prenese njihove dominantne izražajne elemente – čas kroz narativnost, čas lirizam ili slikovitost jezika. U cjelini, on odražava osjećaj jedinstva emotivnog i intelektualnog doživljaja koji je muzika inspirisala.

Tekst je napisao Vladimir Arsenić "Dva sna"

"Staviš glavu na jastuk, pod uslovom da je dovoljno udoban. Kao što znaš, ja volim meke jastuke u koje mogu da utonem. Mek jastuk i tvrd dušek su garancija da ću zaspati. Potom san može da počne. Ako me posluži sreća, biće živahan i veseo. Sanjaću kako šetamo planinskom stazom i držimo se za ruke. U drugom slučaju, tačnije je reći, u češćim slučajevima probudiću se oznojan i zbunjen, kao da me je neko polio kofom hladne vode. Takva buđenja su zaista najgora. Ali pustimo mene.

Možda ti je neudobno? Možda su ti stopala hladna? Ispod kreveta su mekane papuče izvezene srebrnim koncem, ako noću ustaneš da te ne preseče hladnoća poda. Preko stolice, kraj postelje, prebačen je penjoar, ogrni se, noći su studene, čak i kad je grejanje uključeno. Zamolio sam kućepazitelja da dobro založi peći, da te blagi titraj vatre uspava, a pucketanje drveta da ti razveje brige. Ne brini, pretoplo biti neće. Decembar je. Na severu smo. Zima se približava, oseća se njen dah.

Vreme je da te ostavim. Ujutru ćeš mi ispričati snove. Anđeli ti upomoć".

Antonin Dvoržak Gudački kvartet Br. 12 u F duru, op. 96, Američki

https://www.youtube.com/watch?v=DxtAHpYIXdU&list=RDDxtAHpYIXdU&start_radio=1

"Sedi. Kafa je još topla ili možda želiš čaj? Nadam se da si lepo spavala. Jesi li sanjala? Divno. Slušam te pažljivo. Ne daj mi da te prekidam. Znaš da umem da budem nesnosan. Da li mogu nešto da te zamolim, pre nego što počneš. Doneću papir i olovku. Možda bih nešto zapisao. Smem? Nemaš ništa protiv, sjajno. Hvala ti.

Ne, nikada nisam bio tamo. Retko napuštam grad. Volim uske ulice i visoke krovove. Znam šta kažu stranci i razumem ih. Meni, međuim, daljine ne znače mnogo. Navikao sam na svakodnevnicu, postala mi je udobna. Zanimljivo je da ni ti nisi bila na javi, ali evo sad jesi, zar ne? Bilo je toliko uverljivo? Izvrsno. Da, da čuo sam za reku Potomak. Kažu da ju je prvi ugledao Kapetan Džon Smit. Ne, nije Mel Gibson, mislim on je dao glas crtanom junaku, pomalo i stas. Smešna si, ali vrlo se dobro sećam koliko si volela Pokahontas. Znam, znam, ne crtani nego junakinju. Hrabru indijansku princezu. I šta si još videla, osim reke?

Vozila si se vozom. Onim starim, parnim. Lokomotiva je brektala, pored tebe su promicala beskrajna polja kukuruza i soje. Mogu da zamislim. Smenjivanje žutog i zelenog, kad se oblici iz zahuktalog voza ne primećuju najjasnije. Ljuljanje u moru pastelnih boja. Povremeno miris dima koji stiže iz lokomotive. U kupeu s tobom neobični ljudi. Jedan uspavani debeljko s cvikerima na nosu. Pored njega lepa mlada žena koja pazi na njega, iako bi normalno bilo da je obrnuto. On hrče, ona se izvinjava, ali ti se ne ljutiš. Nisi ni obratila pažnju. Zaokupljena si pejzažom. U kupeu su i četiri mlade žene u crnom. Nose velike kožne futrole, kao da su u njima instrumenti. Otkud instrumenti u vozu koji vozi na Divlji zapad. Ko će slušati gudački kvartet?! Divlji Bil Hikok? Pet Geret? Dok Holidej? Ta ideja te zasmejava. Zamišljaš prašnjave kauboje koji smrde na balegu, znoj i štavljenu kožu kako se začešljavaju, dolaze u „saloon“ i pažljivo slušaju Dvoržaka.

Iz snovidice u snu te budi buka. Indijanci su napali voz. Pravi vestern. Niko nije stradao. Kondukter objašnjava da je to način trgovine. Indijanci jašu paralelno s vozom, dok se ne zaustavi. Potom se u stočni vagon potrpaju ždrebad koje su doveli za prodaju, kondukter ih isplati u zlatu i vatrenoj vodi, a oni onda odjašu dalje, do sledeće prilike. Laknulo ti je. Često se u snovima dogodi da neko pogine, ali kažu da to znači da je toj osobi produžen život. Onda san ne bi bio veseo.

Bizoni kažeš. Krda bizona koji šetaju i pasu u preriji. Ogromne životinje. Nisam video nijednog uživo. Ne idem u zoološke vrtove. Ne podnosim da vidim životinje u kavezima. Njihova patnja me izluđuje. Otvorio bih vrata i pustio ih napolje da lutaju ulicama, da vidimo ko bi koga prvi napao. Naravno da znaš. Mislio sam da su bizoni istrebljeni, ali u tvom snu nisu, zašto bi bili. Oko njih su trčala telad. Da li se kaže telad i za mladunčad bizona? Oprosti, glupo je pitanje. Brbljam previše.

Ti nikad nisi pecala! Jesi? S ocem kad si bila veoma mlada? Vodio te? Eto, koliko dugo se znamo, a ovo nisam znao o tebi. Šta si upecala? Staru čizmu? Kao iz crtanih filmova? Pravi san, zaista. Reka je bila duboka, a ti si ipak zaplivala. U ledenoj vodi? Bila je prijatna? Baš lepo. Kad si pogledala u svoje noge, umesto njih videla si riblji rep. Postala si rečna vila. Rusalka. Osećaj je bio čudan, ali ti nije smetao. Zaronila si duboko i pod vodom ugledala zamak. Ipak, nisi mu se približila jer ti je nešto govorilo da bi bilo dobro da izroniš na površinu, da je riblji rep zamka. Zamahnula si njime najjače što si mogla i začas se našla na suncem obasjanoj površini. Zaplivala si ka obali. Kad si izašla bila si naga, ali na svojim nogama. U ruci si imala školjku s ogromnim biserom. Privila si ga na grudi...

U tvojoj Americi je uvek sunčano i prijatno vreme, reke su izdašne i tople, bizoni veseli, a Indijanci mašu putnicima. Povedi i mene sledeći put. Voleo bih da je vidim. Možda, možda i hoću. Snovi se sele, kažu. Iz jedne glave u drugu, od spavača ka spavaču. Nadam se da će tvoj američki san da me pohodi. I da će biti jednako veseo. Nije sve? Sanjala si još nešto."

Franz Schubert Gudački kvartet br. 14 u D molu, D 810, Smrt i devojka

https://www.youtube.com/watch?v=CSdlrvC08lM&list=RDCSdlrvC08lM&start_radio=1

"Najpre šuštave haljine. Crne. Zanimljivo, šta bi to moglo da znači?! Naravno ništa lepo, ali ne mora da znači. Čudna je simbolika snova. Zatim se čula muzika. Kakva? Dobro, gudački kvartet. Četiri devojke iz voza na sceni s minijaturnim orguljama u pozadini. Sećam se da si ranije sanjala koncert. Bila si baš uzbuđena. Kvartet je svirao, a ti si se osvrtala po sali. Nigde nikog. Bila si jedina posetiteljka, rekao bih posvetiteljka. Muzičari nisu marili. Svirali su kao da sviraju u Karnegi Holu. Davali su sve od sebe. Muzika je izazivala kovitlace prašine po sali. Kad bi napravili pauzu između stavova gvalje prašine i papirići bi se smirili, a s narednim stavom sve bi se uskomešalo, činilo ti se čak da ti kosa vijori oko glave. Tvoja dugačka kosa bila je plava. Sećam se tog sna kao da sam ga lično sanjao.

Ovoga puta bilo je drugačije. Koncert je bio posveta profesoru. Dirljivo. Danas su učitelji zaboravljena bića. Uglavnom ih ljudi izbegavaju na ulici. Kao da su kužni. Kao da nose sa sobom iskonsku nesreću koje treba da se klonimo, jer je zarazna. Ponekad se osećam kao nastavnik, ali neretko i kao neko ko ih, u dubini duše, prezire. Držali su govore pre koncerta, simpatično. I šta su svirale? Koji je bio program? Nešto što si već čula, ali ne možeš da se setiš naslova komada. Nije bitno.

Stvarno? Pa to se često dešava. Dolaze ljudi koji su primorani da dođu. I šta je taj debeli radio? Zevao sve vreme, a onda i zaspao. Srećom pored njega je bila veoma lepa mlada žena u mondenskoj haljini koja ga je gurala i opomenula. Dodala mu je maramicu da obriše bale, pazila je na njega. Smešan je bio, kažeš. Pre bih rekao prost. Zašto takvi uopšte dolaze? Ako nema sluha za klasičnu muziku nek ide na koncerte u sportskim salama. Nek rokće zajedno sa svojom sabraćom iz obora. Oprosti, ljute me ljudi koji nemaju poštovanja. U redu je ne znati, u redu je ne voleti, ali nije u redu smetati drugima da uživaju. Biti prost. Pokazivati nepoštovanje. Ti si isuviše tolerantna, ja bih to po kratkom postupku. Dođe redar i zamoli ga da izađe. Nekada je tako bilo u bioskopima, koje smatram pučkom zabavom. Nisi mogao šta si hteo, a danas?! Hrče na koncertu klasične muzike. Sramota. Da, da, znam da je to tek san koji si sanjala, ali gde je razlika između snova i stvarnosti, reci mi.

Stvari se odigravaju brzo, naravno. Logika snova razlikuje se od stvarnosti. Zvuk se pojačavao. Odjednom nisi mogla da čuješ ništa osim muzike. Ni sebe kako dišeš, ni listanje programa, ni meškoljenje po sedištima do sebe. Muzika je sve usisala, a onda se dogodilo ono što te je najviše zaprepastilo. Gudala su se upalila. Toliko su intenzivno povlačile po žicama da je najpre prvoj violini gudalo počelo da varniči, a zatim i da se dimi. Nedugo zatim strune su buknule u plamen. Nakon toga plamičci su se, kao u crtanom filmu, selili s jednog na drugo gudalo, s jednog na drugi instrument. Potom su i instrumenti buknuli. Ali cure su nastavile da sviraju kao da se ništa nije dogodilo. Kao da plamen nije vreo. Naprotiv, delovalo je da su još posvećenije, da muzika ne samo što guta publiku nego i njih. Ceo prizor se video kroz izmaglicu. Kao da su instrumenti goreli blagom vatrom, onom koja čisti, a ne sagoreva.

Tebi je odjednom bilo hladno. Osetila si leden dah za vratom. Osvrnula si se oko sebe. Sala je ponovo bila prazna. A onda si se setila kako se zove komad koji su svirale. Šubert Smrt i devojka. Glasno si izgovorila smrt i devojke i nasmejala se. Bila si spremna.

***

Starac je polako ustao od stola. Kućni mantil je bio izbledeo i pohaban, njegovi nokti dugi, lice neobrijano. Čaj se davno ohladio. Kafa takođe. Tost se stvrdnuo. Puter rastopio, džem ubuđao. Olovka i papir ležali su na stolu ostavljeni ko zna kad. Preko puta njega nalazila se prašnjava stolica."

federalna.ba/Udruženje "Strings Attached Sinfonietta"

Projekat Ekfrastičke teme Udruženje Strings Attached Sinfonietta Belma Alić koncert Koncert ansambla `SA Sinfonietta`