Edin Pobrić: Bez iskustva književnosti, ovaj bi svijet bio jezovito pornografski
-Nekako sam odmah postavila fokus da ćemo se baviti tim odnosom prema umjetnosti, konkretno književnosti. On definitivno nije nešto čime se možemo pohvaliti danas. Evidentno je da geopolitička situacija itekako utiče na ponudu kulturnog sadržaja. Imamo dva recentna, ustvari konkretnije rečeno aktivna sukoba između Izraela i Palestine i Rusije i Ukrajine, koji su nam pokazali na koji način određene ideološke preferencije diktiraju šta će biti zastupljeno na kojem prostoru. Pa smo imali primjere da su u Njemačkoj otkazali palestinske pisce na promocijama knjiga zato što se to tumačilo kao podržavanje. Ili kada je bila tek početna situacija između sukoba Rusije i Ukrajine kako su određeni Europski univerziteti imali želju i ideju da se uklone određeni ruski umjetnici i živi i mrtvi iz silabusa ili predavanja i slično. Koliko je takav jednostran pristup, ideološki pristup poguban za umjetnost ali možda i za civilizaciju?-
"Ništa novo nije to. Od kad je svijeta i vijeka nacija je uvijek bila veliko kulturno spremište znanja. S druge strane to veliko kulturno spremište znanja svake nacije, kultura je uvijek bila sada spremište nekih kolektivnih trauma. Svaka je kultura to. I sada kada stavite to dvoje na stol dobijete ono što ste vi sada tematizirali. Međutim u usponu internet kulture, društvenih mreža, satelitske i kablovske televizije, znate čini nam se da je svijet nekako više poludio, da je svijet više luđi nego što je prije bio. Nije! Svijet je zaista uvijek onakav kakav jeste, poprište zla, trauma, sitnih malih i velikih osveta. Samo što sada imamo mogućnost da na svakom koraku dobijemo informacije je li, šta se to zbiva. Prije trideset godina, četrdeset godina to nije bilo moguće. I sada kada dobijete jedan lijevak tih svih informacija zaista ne možete ostati ravnodušni. Da se vratim vašem pitanju. Kultura kao vrsta običajnosti, dakle sve ono što je običaj ide prema kulturi. Kultura kada misao, znak stavite u jezik, opet dobivate ono što mi nazivamo kulturom. Dakle ono sve neka podjela bi bila ono što je unutarnje pripada kulturi, ono što je vanjsko moglo bi da pripada civilizaciji. Kultura ne može biti jednaka ideologiji politici, kao što društvo bilo koje nije jednako politika i ideologija. Nažalost političari kulturu posmatraju kao kolektivni jedan identitet koji bi bio ono spremište znanja o kojem sam maloprije govorio i koji se u svrhu ideologije uvijek zloupotrebljava."
"Kada napravite neku brzu povijest zapadnoeuropskog mišljenja a zapadnoeuropsko mišljenje simbolički kada uzimamo u odnosu na mišljenje koje nam dolazi sa Istoka. Onda ono što bi moglo legitimirati to mišljenje, dakle percepcija svijeta koje ima zapadni čovjek je da se bavimo humanizmom i moralom. Jedno je moral drugo je moraliziranje. Onaj ko je god proučavao i jedno i drugo vidi da je taj moral bio moral uvijek povlaštenih. Do skoro taj moral je bio samo moral čovjeka. Potpuno je po strani ostao biljni i životinjski svijet u tumačenju tog morala. Kada je u pitanju humanizam, ja moram podsjetiti rođenje humanizma ono kada dolazi negdje petnaestog, šesnaestog stoljeća. Ljubav prema čovječanstvu se pretvorilo, krajnja kosekvenca te ljubavi prema čovječanstvu je bio rađanje nacizma i fašizma. Jer se iz humanizma rodila ideja da se zaštiti ljudski rod od bolesnih, onih koji nisu jaki i tako dalje. Dakle vi čim je kolektiv u pitanju, čim je u pitanju kolektivni identitet, on ne može bez imagologije, imagologija ne može bez ideologije i onda ostane pojedinac. Književnost je priča o pojedincu. Dakle sve ono što historijski kontekst ne može da zahvati, a šta historijski kontekst zahvata? Zahvata vas neki pogled odozgo u kojem vidite masu koju je nemoguće razgrnuti da vidite koje su to potrebe pojedinca. U tom smislu ideologija kada zašeta u kulturu a tako je uvijek bilo, ona posmatra i umjetnost i kulturu kao dio kolektivnog identiteta."
federalna.ba