Daphne du Maurier: Kraljica gotičke napetosti i majstorica kratke priče

Prva rečenica romana često je presudna. Ona može postaviti ton, otvoriti vrata svijeta likova i zauvijek se urezati u pamćenje čitatelja. Malo je autora koji su to znali raditi s toliko vještine i lakoće kao Daphne du Maurier. Njena poznata rečenica „Sinoć sam sanjala da sam opet u Manderleyu“ iz romana Rebecca smatra se jednom od najprepoznatljivijih u književnoj historiji. Ipak, jednako upečatljiv je i hladan, gotovo reporterski početak njene priče The Birds: „Trećeg decembra vjetar se preko noći promijenio i postala je zima.“ Kratka, jednostavna i direktna rečenica koja zvuči poput vremenske prognoze, a zapravo najavljuje jedan od najjezivijih narativa u književnosti – dan kada se ptice okreću protiv čovječanstva. Upravo u toj suzdržanoj, gotovo ravnodušnoj naraciji leži genijalnost du Maurier: stvaranje jeze ne kroz pretjeranu dramatiku, već kroz realizam i hladnoću izvještaja. O Daphne du Maurier za The Guardian pisao je Stephen King.

Književnost nasuprot Hollywoodu

Dok je njena priča The Birds smještena u tmurni Cornwall, filmska adaptacija Alfreda Hitchcocka iz 1963. seli radnju u sunčanu Kaliforniju, dodajući romantičnu zapletku između glavnih junaka (Rod Taylor i Tippi Hedren). Time je film, iako kultan, izgubio dio one jezive suzdržanosti koju je du Maurier majstorski utkala u tekst. Njeno pero nije imalo potrebu da objašnjava niti da zatvara priču – ono što je ostalo nedorečeno izaziva daleko veću jezu od prikazanog.

Primjer za to je završnica priče: glavni junak Nat, svjestan nadolazećeg kraja, pali posljednju cigaretu i baca praznu kutiju u vatru. Šta će se desiti s njim, njegovom ženom i djecom – ostaje neizrečeno. U tome je suština du Maurierine snage: tišina, praznina i prostor ostavljen čitatelju da sam zamisli užas.

Gospodarica kratke priče

Iako je svjetsku slavu stekla romanima, du Maurier je bila nevjerovatno produktivna autorica kratkih priča – od The Doll i The Blue Lenses do Don’t Look Now. Upravo u formi kratke priče njena sposobnost da gradi atmosferu i likove dolazi do punog izražaja.

Primjer je priča The Apple Tree, u kojoj kroz lik Midge, pasivno-agresivne supruge koja muža ranjava sitnim, nevidljivim ubodima, stvara mikrosvijet psihološke kontrole i krivnje. Nakon Midgeine smrti, njen muž ostaje zatočen sjenom njenog prisustva, simboliziranom ružnim stablom jabuke koje podsjeća na njenu narav. Je li riječ o nadnaravnom povratku ili samo o psihološkoj projekciji? Du Maurier ne daje odgovor – i upravo u toj dvosmislenosti leži snaga njenih priča.

U The Blue Lenses, pak, nakon operacije očiju junakinja počinje viđati ljude s glavama životinja koje odražavaju njihove karaktere. Kada otkrije da njen muž ima glavu strvinara, priča se pretvara u groteskni i jezivi prikaz ljudske prirode.

Granica između stvarnog i nadnaravnog

Jedna od najvećih vrlina du Maurier bila je sposobnost da balansira na tankoj liniji između psihološke drame i horora. Njene priče često nisu otvoreno natprirodne – uvijek ostaje mogućnost da su zlokobni događaji samo rezultat poremećenih percepcija, traume ili potisnutih emocija. Upravo to stvara trajnu nelagodu i čini njene priče bezvremenskim.

Neke od njih, poput The Breakthrough, čak predviđaju teme koje danas smatramo savremenim, poput telepatije, tehnologije i vještačke inteligencije. Druge se oslanjaju na gotičke motive ljubavi i smrti, dok treće koketiraju s erotikom i tabuima, kao što je slučaj s pričom The Doll, u kojoj mlada žena Rebecca ima intimnu, gotovo perverznu vezu s – manekenkom.

Genijalna jednostavnost

Zašto du Maurier i dalje fascinira čitatelje? Odgovor je jednostavan: njen stil. Pišući direktno, jasno i precizno, uspjela je stvoriti svjetove koji čitatelja uvlače bez napora. Dok mnogi autori kratke priče zahtijevaju od čitatelja dodatni napor pri građenju novih imaginarnih svjetova, kod nje ulazak u priču djeluje prirodno i neizbježno. Njena proza ima muzikalnost, a atmosfera uvijek priziva osjećaj da se nešto strašno sprema – čak i kada opisuje obične situacije. „Sjene se uvijek skupljaju u pozadini“, moglo bi se reći za gotovo svaku njenu priču.

Naslijeđe i trajna privlačnost

Du Maurier je napisala 17 romana, šest biografija, tri drame i desetine kratkih priča. Njena djela ostaju među najznačajnijim doprinosima gotičkoj i psihološkoj književnosti 20. stoljeća. Kao i kod najboljih pripovjedača, čitatelj uvijek osjeća da ulazi u prostor nečega nesigurnog, neizrečenog, ali neodoljivo privlačnog. Za one koji je tek otkrivaju, pred njima je ne samo književna avantura, već i iskustvo koje može biti istovremeno očaravajuće i uznemirujuće. Za one koji je već poznaju, njene priče ostaju neiscrpan izvor analize i divljenja.

Daphne du Maurier bila je i ostala umjetnica tame i svjetla, pripovjedačica koja nas vodi na mjesta gdje granica između stvarnog i nestvarnog postaje tanka poput dima cigarete – posljednje koju njen junak Nat zapali, dok se ptice skupljaju iznad kuće.

federalna.ba/The Guardian