Pola stoljeća od filma Carrie, horora koji je promijenio Hollywood i stvorio novo poglavlje žanra

Kada je Stephen King 1973. godine debitovao romanom Carrie, malo ko je mogao naslutiti da će ta skromna priča o nesretnoj srednjoškolki i njenoj mračnoj moći ubrzo prerasti u jedan od najutjecajnijih horora svih vremena. Samo tri godine kasnije, Brian De Palma je odlučio ekranizirati Kingov prvijenac i time stvorio film koji će promijeniti način na koji svijet gleda na horor. Njegova Carrie (1976.) nije bila skupa produkcija, a ni glumci tada nisu imali status zvijezda. Ipak, De Palma je iz tih ograničenja izgradio film koji je ne samo osvojio publiku, već i zadobio poštovanje kritike — rijedak slučaj za horor u to doba. Film je zaradio dvije nominacije za Oscara i postao simbol promjene u načinu na koji Hollywood tretira stravu.

Nasilje, trauma i eksplozija nadnaravnog

U središtu priče je Carrie White, djevojka koju je maestralno utjelovila Sissy Spacek. Carrie je klasična autsajderica – tiha, nesigurna, izložena ruglu školskih kolega i zarobljena u kući pod željeznom rukom fanatične majke Margaret (Piper Laurie). De Palma u prvoj polovini filma gradi napetost gotovo neprimjetno: kroz šapat, poniženje i osjećaj izolacije. Kad Carrie počne otkrivati svoje telekinetičke sposobnosti, njen unutarnji svijet postaje bojno polje između bola i bijesa.

Kada je na maturalnoj večeri doživi brutalno javno poniženje, napetost eksplodira u nezaboravnom završnom činu – krvavom, ali katarzičnom. Od tog trenutka, Carrie više nije žrtva. Ona postaje sila. De Palma režira taj trenutak s gotovo operetskom preciznošću – svaka scena, svaka kap krvi, svaka nota muzike u dvorani pretvara se u simfoniju užasa i oslobođenja. Taj finale ušao je u povijest žanra kao jedno od najsnažnijih i najcitiranijih filmskih završetaka ikada.

Horor koji je postao drama o stvarnom nasilju

Ono što Carrie izdvaja od tadašnjih horora nije količina krvi, nego emocionalna istina koju nosi. Nasilje u filmu nije natprirodno – ono je ljudsko, društveno, svakodnevno. De Palma prikazuje školsku zajednicu kao mikrokozmos okrutnosti, u kojem se sistematsko ismijavanje i ponižavanje pretvara u oružje moćnije od bilo kojeg čudovišta. U tom smislu, Carrie je mnogo više od priče o osveti: to je film o traumi, strahu, krivnji i razornim posljedicama represije. Upravo zato su Sissy Spacek i Piper Laurie zasluženo bile nominirane za Oscara — njihove izvedbe dale su emocionalnu dubinu koja je dotad bila gotovo nepoznata u hororu.

Početak velikih karijera i novog pristupa žanru

Film je otvorio vrata čitavoj generaciji glumaca koji su tek stasali u sedamdesetima. John Travolta, tada anonimno lice s margina filmske industrije, upravo je u Carrie dobio priliku koja će mu ubrzo utrti put prema kultnoj Groznici subotnje večeri. Nancy Allen i Amy Irving također su dobile pažnju i uloge koje su pokrenule njihove karijere. Za De Palmu, Carrie je bila prekretnica — dokaz da horor može biti društveni komentar, da pravi teror ne dolazi iz tame, već iz pritisaka, strahova i licemjerja svakodnevnog života. Film je otvorio put cijelom nizu “psiholoških” horora koji su kasnije definirali kraj sedamdesetih i početak osamdesetih.

Gotovo pola stoljeća kasnije, Carrie i dalje odjekuje – ne samo kao horor klasik, nego kao studija o boli, nasilju i moći. U vremenu kada su horori često ovisili o šok efektima, De Palma je stvorio film koji plaši jer je previše stvaran. Carrie White možda je lik iz fikcije, ali njena tjeskoba, usamljenost i bijes i dalje djeluju poznato. A to je ono što Carrie čini vječnim klasikom – filmom koji je zauvijek promijenio granice između strave i stvarnosti.

federalna.ba