Crnogorska ambasada u Londonu izazvala komšijski spor: Stanarka tvrdi da joj je narušeno mentalno zdravlje

Pretvaranje porodične kuće s pet spavaćih soba u ambasadu Crne Gore u londonskoj četvrti Pimlico izazvalo je spor među stanovnicima jedne od mirnijih ulica u centralnom Londonu, koji je na kraju dospio i pred sudiju Visokog suda. Dok se pojedini komšije bune zbog izgleda zastave i obilježja ambasade, Diana Simpson, 35-godišnja stanovnica susjedne kuće, pokrenula je pravni postupak protiv Gradskog vijeća Westminstera, tvrdeći da prilikom odobravanja promjene namjene objekta nisu uzete u obzir posljedice koje bi dolazak ambasade mogao imati na njeno mentalno zdravlje.

Ovo nije uobičajena priča o komšijskim svađama zbog buke, nepropisnog parkiranja ili neodržavanog dvorišta. U ovom slučaju, spor je počeo zbog zastave i diplomatske ploče, a dodatno je zakomplikovan činjenicom da se Crna Gora, kako navodi britanski Guardian, u posljednje vrijeme našla u određenim sukobima s Rusijom. Istovremeno, priča otvara šire pitanje odnosa između diplomatskih predstavništava manjih država, koja u Londonu traže pristupačnije prostorije, i stanovnika imućnih gradskih četvrti u kojima se takve ambasade smještaju.

„Zastava koja odudara od dostojanstvenog izgleda ulice“

Prvi prigovori zbog otvaranja crnogorske ambasade pojavili su se ovog proljeća, kada je jedan od stanovnika Cambridge Streeta u obraćanju lokalnim vlastima izrazio nezadovoljstvo postavljanjem jarbola i zastave. Prema njegovom opisu, „jarbol i prilično neukusna zastava strše kao bolni prst“ među kućama u ovoj ulici, od kojih su pojedine zaštićene kao građevine od posebnog historijskog značaja, odnosno uvrštene u britansku kategoriju Grade II.

Drugi stanovnik opisao je crnogorsku zastavu, crvene boje sa zlatnim obrubom, kao „upadljivu“ i ocijenio da se diplomatsko predstavništvo ne uklapa u „tiho dostojanstvo“ bijelih fasada kuća iz kasnog regentskog perioda. Riječ je o objektima čiji je izgled oblikovao poznati britanski graditelj Thomas Cubitt, a koji su dio prepoznatljive arhitektonske cjeline ovog dijela Londona.

Nezadovoljstvo pojedinih stanara dodatno je pojačala činjenica da su jarbol i diplomatska ploča postavljeni prije nego što je podnesen odgovarajući zahtjev za urbanističku dozvolu, odnosno saglasnost za promjenu namjene objekta i postavljanje obilježja. Napetosti su, barem djelimično, ublažene kada je otpravnik poslova crnogorske ambasade organizirao prijem za komšije, uz večernje piće i kanapee.

Jedan od stanovnika to je prokomentirao uz dozu ironije, sugerirajući da bi „možda bilo diplomatski da su to uradili na samom početku“.

Ipak, prijem nije uvjerio sve nezadovoljne komšije. Jedna od njih odlučila je spor prenijeti u sudnicu.

Stanarka tuži Gradsko vijeće Westminstera

Diana Simpson, 35-godišnja diplomantica Univerziteta Stanford, koja živi s roditeljima u Cambridge Streetu, pokrenula je postupak protiv Gradskog vijeća Westminstera. Zatražila je sudsko preispitivanje odluke lokalnih vlasti, uz mogućnost dosuđivanja odštete. U središtu njene tužbe nalazi se tvrdnja da lokalne vlasti, kada su naknadno razmatrale zahtjev za promjenu namjene kuće u ambasadu i postavljanje jarbola, nisu uzele u obzir utjecaj koji bi takva promjena mogla imati na njeno mentalno zdravlje.

Simpson, čiji je otac bivši američki diplomata, živi u ovoj ulici više od tri decenije. Dijagnosticirani su joj klinička anksioznost, dugotrajni COVID-19, poznat kao long COVID, te funkcionalni neurološki poremećaj. Prima i invalidninu. U izjavi kojom obrazlaže svoje pravne zahtjeve navela je da je dolazak crnogorske ambasade toliko uznemirio njen svakodnevni život da joj je san redovno narušen.

Opisala je kako se ponekad osjeća primoranom spavati u drugoj prostoriji, umjesto u spavaćoj sobi u kojoj je provela veći dio života, kako bi barem djelimično ublažila osjećaj straha. „Često osjećam potrebu da spavam na drugom mjestu, a ne u svojoj cjeloživotnoj spavaćoj sobi, kako bih dobila makar neznatno olakšanje. Ponekad to učinim unaprijed, a ponekad usred noći, kada ne mogu urazumiti aktiviranu, primitivnu reakciju straha u svom mozgu“, navela je Simpson.

Kao primjer opisala je situacije u kojima čuje škripu ili neki drugi zvuk, nakon čega se odmah javi strah da bi neko mogao iz ambasade ući u njenu sobu, iako, kako sama priznaje, zna da je takva mogućnost veoma mala i da je njena reakcija uglavnom iracionalna. Njeni navodi pokazuju da se spor ne odnosi samo na izgled diplomatskog predstavništva ili na formalne urbanističke procedure nego i na pitanje u kojoj mjeri vlasti prilikom donošenja odluka moraju uzeti u obzir individualne zdravstvene okolnosti ljudi koji žive u neposrednoj blizini.

Tvrdi da bi mogla biti primorana napustiti porodični dom

Simpson se u tužbi pozvala na propise o ljudskim pravima i jednakosti, tvrdeći da odluka lokalnih vlasti nije donesena uz odgovarajuće razmatranje njenih zdravstvenih poteškoća. Navela je i da se zapitala može li uopće nastaviti živjeti u kući za koju je očekivala da će joj ostati dom do kraja života.

Prema njenim riječima, eventualni odlazak iz kuće značio bi i udaljavanje od lokalne zajednice s kojom je njena porodica povezana decenijama. „Razmišljala sam o tome da li je i dalje održivo da nastavim živjeti u ovoj kući, u kojoj sam očekivala da ću imati mogućnost ostati do kraja života“, navela je Simpson, dodajući da bi odlazak značio gubitak povezanosti s „lokalnom, čvrsto povezanom zajednicom“.

U razgovoru za Guardian rekla je da je uvjerena u osnovanost svog slučaja. Smatra da gradsko vijeće nije pravilno razmotrilo njene zdravstvene okolnosti, da je postupalo nerazumno te da je javna konsultacija o promjeni namjene objekta bila manjkava.

Posebno je prigovorila načinu na koji su razmatrane primjedbe stanovnika nakon što je Ministarstvo vanjskih poslova Ujedinjenog Kraljevstva već dalo svoju saglasnost. Prema njenom tumačenju, taj redoslijed događaja ostavio je utisak da lokalne vlasti nisu bile dovoljno otvorene za prigovore stanovnika.

Gradsko vijeće odbacuje optužbe

Gradsko vijeće Westminstera odbacilo je navode iz tužbe i zatražilo donošenje presude po skraćenom postupku, bez održavanja ročišta. U odgovoru na tužbu navelo je da ne postoji uvjerljiv osnov za tvrdnju da je došlo do zadiranja u prava podnositeljice zahtjeva u vezi s njenim domom te privatnim i porodičnim životom.

„Ne postoji uvjerljivo zadiranje u dom tužiteljice ili njen privatni i porodični život“, navedeno je u odbrani gradskog vijeća.

Glasnogovornik Gradskog vijeća Westminstera izjavio je da lokalne vlasti moraju donositi odluke u skladu s važećim planskim propisima.

„Vijeća su zakonski obavezna donositi odluke u skladu s postojećom planskom politikom. U ovoj fazi ne bi bilo primjereno dodatno komentirati slučaj“, poručio je glasnogovornik.

Predmet je upućen sudiji Mouldu na razmatranje, a spor bi mogao otvoriti pitanje granica odgovornosti lokalnih vlasti kada se interesi diplomatskih predstavništava sukobe sa životnim okolnostima stanovnika susjednih nekretnina.

Zašto manje države traže prostorije u stambenim četvrtima Londona?

Slučaj crnogorske ambasade možda je neuobičajen zbog navoda o utjecaju diplomatskog predstavništva na mentalno zdravlje susjede, ali je istovremeno dio šireg problema koji se sve češće pojavljuje u pojedinim londonskim četvrtima. Kako navodi Guardian, diplomatska predstavništva manjih država ponekad su primorana preseliti se zbog rasta zakupnina ili zato što vlasnici odluče prodati nekretnine u kojima su se ambasade nalazile. U potrazi za novim prostorom, neke od tih država odlučuju se za prilagođavanje postojećih porodičnih kuća.

London je dom brojnih stranih ambasada, ali se njihova lokacija često razlikuje u zavisnosti od finansijskih mogućnosti države koju predstavljaju. Sjedinjene Američke Države svoje ambasadorsko predstavništvo imaju u velikom, posebno izgrađenom objektu od 12 spratova, smještenom južno od Temze.

Za mnoge druge velike države uobičajene lokacije su Belgravia, South Kensington, Knightsbridge i Mayfair, četvrti poznate po luksuznim nekretninama i visokim cijenama. Manje države nastoje biti u blizini takvih diplomatskih predstavništava i prestižnih adresa, ali bez plaćanja jednako visokih zakupnina.

Upravo se tako Crna Gora našla u Pimlicu, u blizini autobuske stanice Victoria, dok je Turkmenistan nedavno otvorio ambasadu u još jednoj prilagođenoj porodičnoj kući u Kensingtonu.

Ta nekretnina nalazi se u ulici Victoria Road, ali je, kako ističe Guardian, udaljena oko 1,4 milje od francuske ambasade, smještene nasuprot Prirodnjačkom muzeju, u znatno reprezentativnijem dijelu ovog područja.

I ambasada Turkmenistana izazvala negodovanje susjeda

Preseljenje diplomatskog predstavništva Turkmenistana također je izazvalo nezadovoljstvo među pojedinim stanovnicima. Tokom javne konsultacije koju je organizirala Kraljevska općina Kensington i Chelsea, jedan od stanovnika izrazio je negodovanje zbog načina na koji su, prema njegovom mišljenju, tretirani neposredni susjedi objekta.

„Ne mogu razumjeti nedostatak obzira prema neposrednim susjedima“, navedeno je u jednom od podnesaka lokalnim vlastima.

Autor primjedbe zaprijetio je da će provjeriti je li bilo nepravilnosti i, ukoliko se pokaže da ih je bilo, razmotriti i obraćanje novinama.

U istom podnesku zatraženo je da se za ambasadu Turkmenistana pronađe druga lokacija. Turkmenistan je bivša sovjetska republika u centralnoj Aziji.

Kuća u kojoj je smješteno diplomatsko predstavništvo u vlasništvu je Tengku Fahada, 32-godišnjeg sina pokojnog kralja Malezije, koji se školovao na prestižnom koledžu Eton. Autorica prigovora navela je da je bila zadovoljna dok je u kući živio pokojni malezijski kralj, te da vjeruje kako je nekretnina i dalje u vlasništvu njegovog sina.

„Bili smo sasvim zadovoljni dok je tamo živio pokojni kralj Malezije, a vjerujem da je nekretnina i dalje u vlasništvu njegovog sina. Četiri godine je tamo živjela jedna porodica, koja je prije nekog vremena otišla iz poreskih razloga, ali kuća nije dugo bila prazna“, napisala je.

Priznala je da nema razloga pretpostavljati kako su ljudi koji rade u ambasadi neprijatni, ali je istakla da je prisustvo diplomatskog predstavništva ipak izazvalo osjećaj nelagode.

„Ne sumnjam da su to veoma prijatni ljudi, ali, kako god to predstavili, ja se ne osjećam potpuno sigurno, a sama pomisao da će biti postavljeni natpis i zastava ostavlja me bez riječi“, navela je.

Kada je novinar Guardiana posjetio njen dom, stanovnica koja je podnijela prigovor zatražila je da ostane anonimna. Ipak, priznala je da se osoblje ambasade Turkmenistana pokazalo kao „zapravo prilično tiho“ te da do tada nije bilo problema.

Sjevernokorejska ambasada kao primjer mirnog suživota

Nisu, međutim, sva diplomatska predstavništva smještena u stambenim četvrtima izazvala slične reakcije. Guardian navodi da Sjeverna Koreja već dvije decenije ima ambasadu u kući sa sedam spavaćih soba iz 1920-ih godina, smještenoj nedaleko od saobraćajnice A406 u Ealingu, u zapadnom Londonu.

Colin Flood, penzionisani advokat koji živi dvije kuće dalje od sjevernokorejskog diplomatskog predstavništva, rekao je da od ambasade gotovo nikada ne čuju nikakvu buku. Ni drugi stanovnici koji su imali neposredan kontakt s osobljem nisu iznijeli negativna iskustva.

Radnik koji je renovirao kuću pored sjevernokorejske delegacije pohvalio je ljude koji tamo rade, navodeći da su prijatni i da se nada da će u budućnosti dobiti još posla na održavanju objekta.

„Divni su ljudi. Uredili smo njihovo zelenilo ispred kuće i nadamo se da ćemo dobiti još posla. Divni ljudi“, rekao je.

Ovaj primjer pokazuje da prisustvo ambasade u stambenoj ulici ne mora nužno izazvati dugotrajne sukobe. Ipak, slučajevi Crne Gore i Turkmenistana pokazuju koliko osjetljivo može biti pitanje smještaja diplomatskih predstavništava u londonskim četvrtima u kojima stanovnici posebnu pažnju posvećuju izgledu svojih ulica, privatnosti i osjećaju sigurnosti.

U slučaju crnogorske ambasade, konačan odgovor na pitanje jesu li lokalne vlasti postupile u skladu sa zakonom dat će sudski postupak. Istovremeno, spor je već prerastao raspravu o zastavi i jarbolu, postavljajući pitanje kako uskladiti diplomatske potrebe jedne države s pravima i životnim okolnostima ljudi koji žive neposredno uz njeno predstavništvo.

federalna.ba

Federalna.ba dostupna je i kao mobilna aplikacija. Preuzmite je na Google Playu i App Storeu.