Fadila Porčić poručuje da borba i dalje traje
Prije 32 godine Bosanci i Hercegovci glasali su za suverenu i nezavisnu BiH, ali i ravnopravan život svih naroda koji u njoj žive. Bišćani se rado sjećaju kako je bilo glasati za „da“, za nezavisnost domovine, ali se, nažalost, sjećaju i šta je uslijedilo poslije toga.
Uvijek na meti. Na prekretnici i granici da bude rastrgana. Bosna i Hercegovina na kraju je spašena, već 32 godine nezavisna. Borile su se i žene. Krajiškinje. Svog puta i svojh odluka da život stave na kocku za domovinu, sjeća se i Fadila Porčić, dobitnica ratnog odlikovanja „Zlatni ljiljan“.
„Kada sam ja, izbjeglica iz Vukovara, došla u svoj rodni kraj, Bosanski Petrovac pa izbjegla iz Petrovca u Bihać, pa se obratila komandantu Drekoviću pa rekla - Ja hoću da se borim za slobodu Bosne, za Bihać. On kaže - Šta će jedna žena raditi?“.
Do tada, priča nam, ništa nije znala. O oružju pogotovo. Sve je prihvatila i krenula u borbu. Po struci je medicinska sestra pa uvijek i u pripravnosti da pruži pomoć saborcima. Kaže, godine prolaze, a nju i danas zaustavljaju na ulici njeni saborci ili njihova djeca da joj zahvale za svaku previjenu ranu i spašen život.
„Mi smo dobili ratne rasporede i krenuli u borbu. Svi su znali za Fadilu, a ne samo moja jedinica ne samo moj brigadni IDČ. Svugdje na položajima gdje sam god bila, gdje je god kome trebala pomoć, svi su vikali – Fadila, majko, sestro!“.
Ipak, od sjećanja se ne živi, a borba i dalje traje, pa ostaje nada da će nove generacije budućnost zemlje napraviti perspektivnijom.
„Ja se sjećam nekad davno, kad sam ja glasala za ono lijepo 'da'. Kako je to lijepo zvučalo... Nadala sam se nekoj lijepo državi... Borimo se i dan danas da ona bude bolja“.
Vrijeme agresije je značilo kolektivnu sudbinu, mnoge ljudske žrtve, genocid i mnoga uništena djetinjstva. Fadila Porčić poručuje da su sve majke, nane, ali i svako ko je živio u tom vremenu - zaslužili odlikovanje, a da oni rođeni u neka mirnija vremena imaju obavezu da se sjete ljudi koji su je sačuvali.
federalna.ba