'Bog je napustio Mariupolj: Zapisi užasa opkoljenog grada'

The Guardian je danas objavio članak – “Bog je napustio Mariupolj”: dnevnički zapisi užasa opkoljenog grada u Ukrajini – autora Daniela Boffeya koji sadrži dnevnike i svjedočenja stanovnika, priču o boli, razaranju i smrti u Mariupolju.

U 3.50 ujutro hladnog jutra 24. februara, Iryna Prudkova (50) primila je poruku na Telegramu od svoje 24-godišnje kćeri Valerije, koja živi u glavnom gradu Ukrajine, Kijevu.

"Slušate li Putina?", glasila je Valerijina poruka. “To je totalno zaje**ano. Postoji specijalna vojna operacija”.

U 4.08 Valeria je još jednom poslala poruku: "Mama, Kijev je granatiran."

Sjedeći u svom malom stanu na prvom spratu devetospratnice u zelenom naselju Kirovsky u Mariupolju, lučkom gradu na Azovskom moru, čije je ime sada postalo zloglasno, Iryna je znala što mora učiniti.

Već je spakirala malu torbu za nošenje u kojoj je bio novac, nešto nakita koji bi potencijalno mogao zamijeniti za hranu i sklonište te porodične dokumente.

Njen suprug Alexandr (46), tvrdio je tog jutra da bi mogli ostati još dan ili dva kako bi riješili još neke poslove. Rekla sam mu: 'Moramo otići, ovo je posljednja prilika'. Dok je Iryna žurno pakirala kofer, Alexandr je uzeo njihov Mercedes W212 da ga napuni benzinom na pumpi Western Oila u stražnjem dijelu ulice. Dočekao ga je dugačak red automobila. Dok je Alexandr nervozno čekao, noćno nebo iznenada je obasjala zaglušujuća grmljavina, buka nepoznata čak i u gradu blizu ratišta osmogodišnje bitke između ukrajinskih snaga i proruskih separatista u Donjecku i Lugansku.

Rat je zauzeo Mariupolj – i još ga nije pustio.

Ovo je priča, koja se temelji na dnevničkim zapisima i intervjuima s onima koji su preživjeli nezamislivo iskušenje izdržljivosti, o brzom i brutalnom razaranju grada u kojem je prikazano najbolje i najgore od čovječanstva. To je trajna priča puna smrti, bijede i srceparajuće boli dokumentirana i ispričana kroz suze.

Dok su Iryna i Alexandr, zajedno s njegovim roditeljima, nećakinjom i njenim dvogodišnjim sinom, vozili prema sjeveru, daleko od Mariupolja na autoputu Volodarskaya, 51-godišnja novinarka Nadiia Sukhorukova, još uvijek je spavala u stanu sjeverno od centra grada.

Eksplozije

“Čak i kroz san čula sam buku i eksploziju”, napisala je u svom dnevniku. "A onda je urednica Galia poslala poruku grupnom chatu: 'To je to ljudi, ustanite!'"

U 8.23 sati gradonačelnik Mariupolja putem TV programa obratio se svojim građanima. Pozvao je sve da ostanu mirni. "Zbog trenutne situacije u gradu, rad škola, vrtića i drugih ustanova socijalne infrastrukture, osim bolnica i domova zdravlja, privremeno je obustavljen", rekao je Vadym Boichenko. “Otvaramo i sva skloništa u gradu. Sav komunalni i javni prijevoz nastavljaju s radom.”

U roku od 20 minuta, sedam zgrada na lijevoj obali Mariupolja zahvaćeno je vatrom nakon ruskog granatiranja, požaru za koji je trebao cijeli jedan dan da se ugasi i u kojem su poginule četiri osobe, među kojima i jedno dijete.

Više granatiranja uslijedilo je u 15.17 sati. Tri sata kasnije objavljene su upute kako postupati pod paljbom i uvedena su pravila novog policijskog sata između 22 i 6 sati ujutro. Za one koji su htjeli otići, uvedene su dodatne linije vozova.

Širom grada ljudi su mahnito provjeravali krovove tražeći "oznake" nakon što su čuli da su Rusi obilježili zgrade znakovima kako bi njihovi mlaznjaci mogli gađati te mete.

Nadiia je te večeri napisala: “Ujutro je supruga mog brata okupljala moje male nećake uz zvuk pucnjave. Bojali su se i pokušali su se ponašati u skladu sa novonastalom situacijom. “Djeca su sjedila u hodniku na stolicama u jaknama i kapama s ogromnim paketima u rukama. To su njihovi paketi za 'hitne slučajeve'.

“Pred mojim nogama ležao je najljubazniji pas na svijetu, koji je također bio jako uplašen. Zajedno su napustili ogromnu nebodernicu otišavši u podrum privatne kuće. Tamo je sigurnije za vrijeme granatiranja. Boje se vratiti kući.” Do sljedećeg svježeg jutra, mnogi u Mariupolju su se probudili i otkrili da nemaju struje. Do kraja dana oko 40.000 ljudi živjelo je u mraku.

Oštećeni su dalekovodi na lijevoj obali grada. Dužnosnici su bili nepokolebljivi u tvrdnjama da je riječ o privremenom kvaru. Vijeće je također odlučilo uzeti vodu iz akumulacije jer je glavni dovod iz rijeke Siverski Donec prekinut. U 20.17 sati ruski projektil pogodio je školu. Bila je prazna.

Sljedećeg dana u 7 sati, Vijeće je ponovno uvjeravalo stanovništvo da će sve biti u redu, a da tramvaji i autobusi rade normalno. Četiri sata kasnije, javni prijevoz je "privremeno zaustavljen" radi javne sigurnosti. Selo Sartana, nekoliko milja sjeveroistočno od Mariupolja, bilo je snažno granatirano.

Zločin protiv čovječnosti

Boichenkoov ton se promijenio. Napadi su bili "zločin protiv čovječnosti". Radilo se sve što se moglo učiniti da svjetla i grijanje ostanu upaljeni.

Sljedećeg jutra internet je bio isključen. Ljudi na servisu za razmjenu poruka Viber primili su anonimne poruke, najvjerovatnije od ruskih hakera, u kojima su ih obavještavali da će sva komunikacija uskoro biti prekinuta. Stanovnici Sartane evakuirani su iz svojih domova u, kako su vjerovali, relativnu sigurnost Mariupolja.

Do podneva je došlo do izvještaja o izravnom pucanju na civile. Bombe su padale na stambene blokove u središnjoj Aveniji Peremohy i Horlivskoj ulici. Tog dana u 14.26 sati objavljena je sudbonosna najava – Donjecko regionalno dramsko pozorište postaje sklonište. Vijeće je do 21.35 moralo poricati da će Mariupolj uskoro ostati bez vode. Policijski sat je produžen, a diverzanti su uhapšeni. Proširili su se izvještaji o pljačkama. Grad je zahvatila anarhija.

"Vojska, teritorijalna odbrana i provođenje zakona djelovat će strogo kako to zahtijeva ratno vrijeme", rekao je Boichenko. “Maroteri i saboteri bit će eliminirani na licu mjesta.”

Nadiia je 28. februara napisala: “U kući nemamo skloništa, a postojeća su vrlo daleko. Jednostavno ne možemo stići tamo. Stoga se tokom granatiranja zajednički hodnik pretvara u Noinu arku. Zajedno s ljudima, mačkom, dva psa, zamorcem – domaćim miljenikom i drskim hrčkom provode užasno vrijeme.

“U hodniku vlada apsolutno jedinstvo, čak i među onim susjedima koji se prije nisu podnosili.

“Sto postotno međusobno razumijevanje među onima koji su bili ogorčeni što životinje seru na ulici. Sad ih nije briga. Naše ukrajinske mačke i psi su savršeni.”

Do 1. marta granatiranje je bilo neprestano, zagušujući pokrivač buke i straha. “Prošetali smo psa pod granatama i slikali mamine visibabe u dvorištu. Došlo je proljeće”, napisala je Nadiia. Ali napetost je rasla. “Želim spavati cijelo vrijeme. Konstantno. Kao da se u mene uselio pospani slon. Kljucam, čak i tokom strašnog granatiranja.”

Tog dana je svima naređeno da isključe kotlove, frižidere, električne štednjake, kuhala za vodu, klima-uređaje i grijače kako bi svjetla ostala upaljena. Semafori su bili ugašeni. “Svjetlo je prekinuto, nema vode, nema ni grijanja”, napisala je Nadiia. “Mrtva tišina u Mariupolju. Činilo se da je grad u ruševinama. Kapi kiše udaraju po prozoru.” 2. marta bilo je 14 sati neprekidnog granatiranja iz višecjevnih raketnih bacača montiranih na kamione, minobacača, haubica i prvotno jednosjednih, dvomotornih mlaznih aviona, prije nego što se Kremlj okrenuo nisko letećim jurišnim mlaznjacima SU-24, supersoničnim sovjetskim avionima za sve vremenske uvjete.

Gađali su porodilište i stambene blokove. Bio je to, rekao je gradonačelnik, “najteži i najbrutalniji dan”. Svjetla u Mariupolju se više neće upaliti. 5. marta naizgled je dogovoren humanitarni koridor. Ljudi su mogli otići svojim automobilima. Usput su Rusi podrugljivo topničkim granatama u regiji Zaporožje, sjeverozapadno od grada zasipali one koji su bježali. Onima koji su se nadali bijegu rečeno je da trče natrag u sklonište. Isto se dogodilo sljedećeg dana. I opet, i opet.

Mariupolj: herojski grad u ruševinama

Do 7. marta, Mariupolj je primio najnepoželjnije vijence, a ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski ga je nazvao "gradom herojem". Nijedna ulica nije bila netaknuta. Tijela su zatrpana zemljom, nepokopana i trula među pepelom, staklom, plastikom i metalnim krhotinama. Prazne oči gledaju u užasnutu djecu.

"Jedna žena ostala je bez ruku, noge i glave", napisala je Nadiia. “Sigurna sam da ću uskoro umrijeti. To je pitanje dana. U ovom gradu svi neprestano čekaju smrt. Samo bih voljela da nije tako strašno.”

Porodice koje su stisnule u podrumima u centru grada ostavljene su da piju vodu iz lokvi ili skupljaju kaplje iz odvodnih cijevi, te dijele ostatke hrane za spašavanje iz izgorjelih domova. Jedini spas su volonteri koji su punili bačve iz kanala prljavom vodom kako bi ih raznosili od podruma do podruma.

U Mariupolju je 8. marta od dehidracije umrlo šestogodišnje dijete. Bila je zakopana ispod ruševina u kojima je ubijena njena majka i otkrivena je prekasno. Sljedećeg dana bombardirana je dječja bolnica.

Broj civilnih žrtava službeno je bio 1.207, ali kao da se izruguje pretvaranju da je to premalo, ruski pilot bacio je bombu na pozorište, koje je korišteno kao sklonište za 1.300 ljudi, i jasno bijelom bojom s obje strane označeno riječju “djeca”.

Oko 1000 njih bilo je pod pozornicom pozorišta. Uprkos svim naporima, od tada se o njima ništa nije čulo. Samo oni koji su bili smješteni drugdje u toj ogromnoj zgradi uspjeli su otići, neki od njih držeći svoju djecu u naručju. Vijeće je u petak saopćilo da je najmanje 300 ljudi poginulo jer se pojavila snimka pokolja izunutra neposredno nakon pogotka.

Mihail Veršinjin, načelnik odjela patrolne policije u regiji Donjeck, rekao je za Guardian: “Bili smo nekih 200 metara od pozorišta, dogodio se zračni napad i velika eksplozija, i još jedna velika eksplozija... Išli smo susjednom ulicom i nismo znali da je pozorište pogođeno. “Jedan od mojih vojnika svjedočio je onome što se dogodilo neposredno nakon eksplozije. Vidio je ljude kako nose svoju djecu krvavu. To ga je jako pogodilo i nakon što je to vidio više nije mogao obavljati svoje dužnosti. Slomio se.”

Pokušaj bijega

Nadiia, koja je sada bombama otjerana iz svog doma i koja je  zajedno s nećacima i nećakinjama preživjela u podrumu ispod bloka u centru grada, više se nije mogla odvažiti šetati psa.

“Otvorila sam ulazna vrata, izgurala psa van i u propašću gledala kako ona prvo trči niz stepenice, pokušavajući pronaći mjesto među krhotinama na sprženoj zemlji, onda je onaj s velikim ušima čučnuo, ali onda je mina u blizini odvratno zaškripala i eksplodirala i ona je potrčala natrag. Pričekali smo minutu i pokušali opet. Stajala sam na vratima i plakala.”

Dana 14. marta napisala je o gorko-slatkim emocijama dok su neki u skloništu donijeli odluku da riskiraju odlaskom.

“Pored nas je bila porodica – odrasli sin i njegova ostarjela majka. Bili su vrlo mirni i suzdržani, počastili su našu djecu slatkišima i kolačićima, dali su nam maslac i mast, jer će otići.

“Naša djeca su bila toliko uplašena da gotovo ništa nisu jela. Ali slatkiše i kolačiće odmah su pojeli. Bilo je to pravo blago i malo veselja u sumornoj tamnici koja je brujala od eksplozija. Čak su se i zabavljali.

“Prvi put od početka rata, sedmogodišnja Varya me je zamolila da joj pričam o Peppi Pig i čak mi je povjerovala kada sam joj obećala kupiti bilo koju lutku čim izađemo iz podruma. Malena je samo prokomentarisala: 'Trgovine su sve opljačkane, kako ćeš mi to kupiti?' Odgovorila sam da niti jedan dućan igračaka nije dirnut i da su sve lutke na mjestu. Pogledala sam njeno okruglo lice, zgužvanu kosu, mali nos, vrat omotan šalom i pomislila: ‘Što ako je varam?’ Poljubila sam joj obraze i prljave ruke, a srce mi je poskočilo od bola. Nisam bila sigurna da ćemo izdržati večeras.

Nadiia je nastavila: “Njen brat Cyril jedva je razgovarao s nama. Jako se uplašio kada smo bili u drugom podrumu jedne privatne kuće i došlo je do izravnog udarca u krov. Krov se zapalio i svi su morali otići. Pobjegli smo u garažu pod strašnom paljbom. Okolo je sve urlalo i eksplodiralo, a Cyril je viknuo: ‘Mama, molim te, mama! Želim živjeti! Ne želim umrijeti!”

Ukrajinskih vojnika u Mariupolju nema mnogo, a ljuska koja je ostala od grada vjerovatno će pasti za nekoliko dana. Ostalo je oko 100.000 civila.

Još u februaru, na početku rata, Irini su trebala tri dana da stigne do relativne sigurnosti zapadnog grada Lavova. Od tada pomaže u organizaciji bijega. Neki prođu. Drugi ne. Dvije žene koje su pratile osmero djece, u dobi od jedne do osam, nestale su prije četiri dana.

“Moj susjed je rekao da je Bog napustio Mariupolj”, napisala je Nadiia 18. marta. “Prepao se svega što je vidio.” Sljedećeg dana, ona i njen sin riskirali su i pod granatama krenuli u Odesu.

"Stalno govorim sebi da više nisam u paklu, ali stalno čujem kako avioni tutnje, preplašim se na svaki glasan zvuk i vučem glavu u ramena", napisala je. “Bojim se kad neko ode. Tamo, u paklu, nisu se svi koji su otišli vratili.”

federalna.ba/The Guardian