videoprilog Nađe Ridžić (Dnevnik 2)

Begići – porodica u kojoj se razumiju bez riječi, osmijehom

Za razliku od političara, koji sa stotinama milijardi budžetskog, ali i novca iz međunarodnih kredita, gotovo trideset godina gromoglasno govore o boljem sutra koje nikako da dočekamo, Fatima i Zekir Begić u tišini od nule grade i žive život. Njih dvoje, koje je bolest ostavila bez sluha i glasa, a ratne nedaće iz Kupresa prognale u Bugojno, žive isključivo od vlastitog rada. Priča o dvoje gluhonijemih ljudi, koji se, umjesto kucanja na zatvorena birokratska vrata, uzdaju isključivo u vlastite ruke i sina, istinska je životna lekcija.

Fatima i Zekir gluhonijemi su od rođenja. I nakon više od tridesetak godina braka svakodnevno dogovaraju zajedničke poslove, ali i dijele brige s kojima se suočavaju. Ma, razumiju se oni i pogledom, ali za sve ostale, tu je sin Mirza, kojeg su, bježeći od rata, donijeli u zavežljaju u izbjeglički centar.

„Oni nisu išli u školu ni za gluhonijeme ni u ovu običnu školu što mi idemo - jednostavno su bili prepušteni sami sebi“, priča Mirza.

Zekir se od malih nogu interesirao za tehniku - popravljao je, kaže Mirza, sve izuzev aviona. Kako tada, tako i danas.

„Mi smo bili na Kupresu, nama je sve popaljeno i sve uništeno. Ovdje smo došli i krenuli od nule, zaradili neke pare i kupili kuću““, govori Mirza i dodaje kako su se tad počeli bavito poljoprivredom.

U proizvodnji mlijeka, tovne junadi i obrade više od 300 dunuma zemlje, koja je uzeta pod zakup, učestvuju svi. Razumiju se bez riječi, osmijehom. Njime, ali i radom, odgajali su Mirzu i njegovu mlađu sestru, koji su izrasli u sjajne ljude.

„Oni nama u suštini nisu mogli reći šta da radimo, kako da se ponašamo - da ne pušimo, drogu da koristimo ili alkohol - ništa nam nisu mogli reći, mi smo jednostavno gledali šta oni rade i mi smo to radili“, sjeća se Mirza.

Nakon smrti očevih roditelja postao je glava porodice u desetoj godini i to iskustvo, kaže, sjajna mu je škola danas kada svoje dvije kćerke uči prvo komunikaciji s roditeljima s kojima ih ostavlja dok je na fakultetu, ali prije svega životu.

„Ja dobročinstvo prema roditeljima gledam kao životnu jednu priču koju ja pričam njima, a to će meni moja djeca u nekad životu ispričati kako će to bit u životu, kako sam se ja ophodio prema roditeljima. Ako budu 10% mene, bit ću zadovoljan“, zaključuje Mirza.

I dok priča o radnom danu, koji za njih traje barem šesnaest sati, ne želi govoriti o tome kako je država njegovim roditeljima u jednom momentu čak ukinula i one mrvice koje im kao stopostotnim invalidima pripadaju. Žao mu je, kaže, što samo pričamo o odlasku, umjesto da tehnologiju koju imamo koristimo da budemo barem blizu kao Njemačka. Problem je, kaže, promjena svijesti i prioriteta: „Koliko ljudi kukaju, nije to tako. Pogledajmo auta ili telefone, to je omladini bitnije nego da nešto kupi sebi od čega će moći sutra da zaradi, da živi od toga“.

A da se radom i znanjem, makar i onim samoukim, u ovoj zemlji može živjeti, potvrđuju Begići, čija bi životna priča trebala biti lekcija svima nama.

federalna.ba

Bugojno gluhonijemi
Bugojno Haris Čaušević teroristički napad
0 27.06.2022 17:21
Bugojno Stupić Gračanica
0 08.06.2022 20:30
Bugojno obilaznica izgradnja ugovor
0 11.05.2022 17:42
Bugojno logor logoraši
0 19.03.2022 15:00
zemljotres Bosna i Hercegovina Bugojno EMSC
0 22.02.2022 13:50