Armin Mujkanović, vozač auto-utrka, za FTV: Volja je više od talenta

Dvadesetšestogodišnji Armin Mujkanović u svijetu automobilizma je od malih nogu i ostvario je svoj san. Kao desetogodišnjak boravio je u Karting centru Mihaela Šumahera, gdje je usavršavao svoje vozačke sposobnosti. I ne samo to, Arminu je automobilzam u venama. Nekoliko godina unazad vozi auto – utrke, osvaja nagrade i član je Sportskog auto kluba Spark Tuzla. U intervjuu za FTV Mujkanović govori o svojoj zaljubljenosti u automolizam i auto – utrke, iskustvu u Karting centru Mihaela Šumahera, volji i želji za takmičenjima, nagradama koje je osvajao.

Kao desetogodišnji dječak imali ste priliku ostvariti san. Dobili ste poziv iz Karting centra Mihaela Šumahera u Njemačkoj da dođete usavršavati svoje vozačke sposobnosti. Kako je do toga došlo?

• Da upravo tako, sa deset godina sam uspio ostvariti svoj san da se školujem u Karting školi Mihaela Šumahera. Kao i svakom mladom momku a naročito nama mladim vozačima Mihael Šumaher je bio idol. Sve je počelo 2004. godine. Tada sam na prvoj utrci koja se vozila u Zenici po jakom nevremenu i velikom pljusku pobijedio prvog pratioca za četiri kruga. Već na narednu utrku u Mostaru 2004. godine, došao je tim iz Kampa Mihaela Šumahera da me prati. Naravno i tu sam pobijedio uz malo veću prednost. Male klase koje sam u to vrijeme vozio su davale veliku sliku vozača, jer su kartinzi izjednačeni i u to vrijeme poslije utrka tehnički ispitivani, a ne kao danas. Nažalost to više nije slučaj čak ni u auto – trkama, pa nažalost sve više vozača odustaje od ovog sporta. Naročito djeca odustaju od kartinga i nema Karting šampionata BiH. Tada su moji rezultati bili dovoljni da mene odaberu kao vozača iz BiH, a poslije će se ispostaviti i sa Balkana da učestvujem u Kampu 2005. godine. Otišao sam uz pomoć Opštine i drugih ljudi, a najviše svojih roditelja. U to vrijeme sve mi je bilo nestvarno i nezamislivo.

Jeste li upoznali Michaela Schumacherai šta ste zapravo radili u Šumaherovom Karting centru, kako je izgledao jedan Vaš dan?

• U Kampu sam boravio dva puta po osam dana, a ni u jednom navratu nisam imao sreću da ga upoznam. Ali sam upoznao dosta ljudi s kojima sam i danas u kontaktu. Sjećam se da je u to vrijeme izašao novi karting Birel sesija, ako se ne varam i da je bila oznaka M31. Samo ću reći da se u regionu još uvijek vozi taj model i da je u samom vrhu, a ja sam imao priliku voziti ga prije 15 godina. U prvoj posjeti nije bilo vožnje bili su samo fizički treninzi, a u to vrijeme sam bio odlično spreman, jer sam redovno vozio bickl, igrao rukomet i trenirao karate i imao sam odličnu kondiciju. Treninzi su počinjali u šest sati ujutro plivanjem, pa onda teretana, trčanje i ostale vježbe. Dan se završavao u 19:00 sati. Naravno, imali smo pauze između treninga od dva sata, ali mislim da poslije jakog treninga ne postoji dovoljno vremena za pauzu. Za vrijeme večere smo gledali razne utrke kartinga na kasetama i proučavali putanje, koje su danas jako bitne i koje koristim i na auto - utrkama. U drugom navratu u septembru odradio sam odličan posao. Što bi rekli na stazi odličan, u praksi pravi Bosanac. No, vraćam se na početak, zbog manjka poznavanja engleskog jezika završavam na drugom mjestu, ali svakako zbog dobrih vožnja dobijam poziv da uz novčani polog od tadašnjih 50.000 eura nastavim sa vožnjama, s tim da bi krenuo od najnižih kategorija formule, to jeste Formula ADAC. Nažalost, zbog stanja u državi kakvo jeste, a vezano je za ovaj sport, nismo ostvarili dovoljno finansija i Njemačka je ostala prošlost. Ali meni je to jedna dobra škola, koja mi je pomogla da se više baziram na taktičku vožnju, nego na ‘’fajtersku’’, jer se utrke voze do zadnjeg kruga.

Od kada vozite karting, kako je sve počelo? Otkud povezanost i tolika ljubav za automobilizmom?

• Kad Vam kažem da sam prije provozao motocikl i to po snijegu nego bicikl ne bi vjerovali, a sve to ima svoje. Djed je vozio utrke motora u Jugoslaviji, a tata moto - trke i auto – trke i bilo je logično da i ja nastavim da se bavim auto - sportom kao malo sigurnijim sportom. Sve je krenulo sa četiri godine kada na poklon od tate dobijam karting austrijske marke Sachs. Naravno, nije bio takmičarski, ali ni ja nisam imao godina za utrke. To mi je poslužilo za obuku. Znam dobro da sam stavljao kanister ispod sjedišta da bi mogao voziti, a isto tako i da sam nekada kada mi je uspijevalo da ga sam upalim znao i na cestu izaći bez roditeljskog znanja. (smijeh) Tako je sve išlo do 2002. godine, kada dolazim prvi put na trening karting ekipe Tuzamk-a, koja je u to vrijeme bila sigurno najjača. Da stvar bude veća sjedam odmah u karting od 80 ccm i po klizavoj podlozi u prvom krugu, izliječem tri puta, jer kada na kartingu spustite gas, a ne pazite, spustite nogu na sajlu gasa, što sam ja ispitao na malo teži način. Kada sam to otkrio onda je sve bilo dobro i brzo i mislim da su ti kartinzi na toj stazi išli i do 150 km/h što je veoma brzo a naročito za mene koji sam imao tada sedam godina.

Je li u Vašem slučaju presudio talenat ili volja? Kakve rezultate ste ostvarili?

• Naravno poslije tog treninga se vidjelo i da kojim slučajem nemam talenta onda imam volju, a volja je više od talenta. Na prvoj utrci u Mostaru 2003. godine završavam na drugom mjestu. Upravo te godine vozim prvu sezonu u kartingu i zavrsavam je na kraju na trećem mjestu u ukupnom poretku. Razlog je bio nepuni kilogram manjka i kazna od 10 sekundi. Sljedeće sezone 2004. godine počinje moja dominacija u kartingu koja traje sve do 2009. koju sam krunisao sa dvije titule u dvije različite klase. Iz kartinga izlazim krajem 2009. godine sa odličnim uspjesima: sedam puta prvak države, dva puta zlatne kacige (najveće ostvarenje u auto - sportu jedna se osvaja za tri titule zaredom), jednom prvo mjesto, i jednom drugo mjesto na velikoj međunarodnoj utrci uz mnoštvo drugih nagrada.
  Izabran sam dva puta za sportistu Grada Tuzla do 16 godina 2005. i 2008. godine.
  
  

Šta je bilo nakon toga? Ostajete u svijetu auto – utrka?

• Poslije kartinga prelazak obično ide na formulu, ali zbog stanja u našoj državi, moramo se zadovoljiti autotrkama. Već 2007. godine smo nabavili trkaćeg Yuga kojeg sve do danas vozim. Sa njim sam počeo voziti street race. Naravno, nisam imao dozvole, ali velika je prednost kada imaš priliku kao mlad da osjetiš, šta je brzina i šta su obrtaji na trkaćem autu. Sve do 2012. godine vozim street race i auto - slalom. Dolazi 2012. godina i punim 17 godina, ali opet nedovoljno za ozbiljnije priče, ali uz sve zahtjeve Savezu, ipak je urodilo plodom I nastupam na stazi u Vlasenici. U auto - sportu je čuvena trka u Vlasenici, jer se vozi iz doba Jugoslavije i može se uvrstiti rame uz rame sa Lovcenom, Avalom. Pred sam polazak tehnički kvar na Yugu i šta sad? Tatin prijatelj nudi svoj automobil dan prije utrke i uzimam Pežoa 106 i sjedam u njega prvi put na treningu. Prvu utrku završavam na petom mjestu. Dalje utrke te sezone nisam vozio, sve do 2014. Vozim postepeno, spram finansija. Naredne dvije godine pauziram, ali se vraćam 2017. godine. Prva trka Lopare, gdje osvajam treće mjesto, u Cazinu Međunarodna utrka, također treće mjesto i na kraju te godine Rally Jahorina, možda prevelik zalogaj, ali tu zauzimam prvo mjesto i drugo u generalnom plasmanu. Konačno, 2018. godina i prva puna sezona. Sve se poklopilo, i osvajam drugo mjesto u ukupnom poretku. Dolazi 2019. godina i mijenjam klasu, uz tri pobjede od pet utrka i sezonu zavrsavam na trećem mjestu.

Je li se dešavalo da iz nekih razloga ne završite utrku?

• Nažalost, ja nisam završio dvije utrke. Samo ću reći da me osigurač koji je nekih 0.50 KM izdao i ostavio pored staze. U 2020. godini prekretnica. Puno uspona i padova, tehničkih problema. Ipak je ovo sport u kojem moramo biti spremni na sve izazove, jer samo se tako postaje jači i brži.

Koja je najveća brzina kojom ste vozili? Kakav je osjećaj?

• Pošto ja vozim brdske utrke, tu nisu toliko velike brzine. Mislim da je to do 170 km/h, što nije strašna brzina, ali kada je sa jedne strane stijena a sa druge provalija, to izaziva velik adrenalin i tjera te da još brže voziš. Osjećaj je nevjerovatan, jer ipak kada pomislis da sjediš u Yugu koji ide tom brzinom nije jednostavno, ali Bože moj, svi mi vozimo da se ‘’ispušemo’’, jer dosta je bolje na stazi nego u saobraćaju. I da, mogu reći da još kazne za prekoračenje brzine nemam.

Dalji planovi?

• Iskreno, pandemija koronavirusa je sve usporila. Imao sam dosta planova, ali šta je tu je. Trebamo se prilagoditi situaciji kakva jeste. Ako se sve stvari poklope kako sam zamislio, promijenit ću klasu i vozilo, ali to najmanje zavisi od mene. Sve je do finansija jer auto - sport je ipak jedan od najskupljih sportova. Dovoljno je reći da samo jedna guma kosta od 250 do 330 eura, a da bi bio brz potrebno je mijenjati svaku utrku gume, što naravno kod nas nije slučaj. Iskreno se nadam da ce doći do promjene i sa tim vozilom i uz pomoć sponzora, ako se uspiju naći u ovim teškim vremenima mogu se planirati i takmičenja u Evropi, gdje bi svakako predstavljao BiH kao i do sad u samom vrhu. Ovom prilikom bih se zahvalio vašem portalu i nadam se i daljoj uspješnoj saradnji, te isto tako i mojim sponzorima, koji me redovno prate na svim utrkama, kao i prijateljima. I naravno, poruka za mlade da brzinu ostave za trkaće staze, a ne za javni saobraćaj.

federalna.ba/Dino Durmić