Anđeoski skinhead: za nju su ljubav, inteligencija i ludilo nerazdvojni

Niko vam nije mogao slomiti srce kao Sinéad O’Connor. Tu je pjesma, naravno – Nothing Compares 2 U. I video sa jednom suzom koja joj klizi niz obraz. Tu je bila njena eterična ljepota; anđeoski skinhead. Ali ono što vam je najviše lomilo srce bila je uznemirena duša – ljubav, poezija, inteligencija, bol i ludilo, sve pomiješano i nerazdvojno. Posljednji put kada sam je intervjuisao (Simon Hattenstone, novinar The Guardiana, op.a), 2020. godine, rekla mi je da je posljednjih praktično šest godina provela u psihijatrijskoj bolnici. Ali Sinéad, koja je umrla u srijedu u 56. godini, nikada to ne bi tako nazvala. Zvala ju je politički nekorektno i neizrecivo, gotovo radosno izgovarajući te riječi. „Većinu vremena sam provela u ludnici. Tamo praktično živim već šest godina.” Naglasila je da je njena privilegija da to tako nazove, a ne moja. “Samo mi to možemo nazvati ludicom – mi pacijenti.”

Intervjuisao sam Sinéad dva puta. Ono što ste uvijek morali ispitivati je da li je ona u stanju za intervju ili bi to moglo biti eksploatativno. Odgovor nikada nije bio jasan. Bili smo povezani i na drugi način. Moj prijatelj John je bio s njom u vezi kada su bili u dvadesetim. Voljela je muškarce po imenu John. Prije nekoliko sedmica je čistio svoju kuću, spremao se da se preseli, i naišao je na njihovu sliku kada su bili par. Bila je tako mlada i živa. Slika je odisala nadom i neizvjesnošću.

Prvi put smo se sreli u Brayu, nedaleko od Dablina, 2010. godine. Postala je sveštenik, lice joj je bilo okruglo i nosila je odijelo od tvida. Imala je izgled industrijalca iz sredine 20. vijeka. Razgovarali smo jer je papa Benedikt XVI upravo uputio izvinjenje žrtvama decenijama dugog seksualnog zlostavljanja od strane katoličkih svećenika u Irskoj. Osamnaest godina nakon što je pocijepala sliku pape Ivana Pavla II u emisiji Saturday Night Live u znak protesta zbog zlostavljanja u crkvi, bila je oslobođena krivice. Uprkos svemu, ona je i dalje imala svoju vjeru. Pitao sam da li je zaređena da preispituje katoličku hijerarhiju. „Ne“, rekla je, „nisam to uradila da bih nekoga vrijeđala. Bilo je to nešto lično između mene i Svetog Duha.” Tog dana je pričala o zlostavljanju svoje majke – fizičkom i seksualnom. Uvijek je pričala o tome. Rekla mi je da je osvojila nagradu u školi jer se uspjela sklupčati poput malene lopte, ali i da je razlog zašto je to mogla učiniti zato što je toliko često to činila dok bi je majka do iznemoglosti tukla.  Nije iznenađujuće da to nikada nije preboljela.

Također je govorila o svojoj bipolarnoj dijagnozi i kako su lijekovi pomogli. Pitala je da li sam ikada gledao kaubojski film u kojem tipa upucaju s leđa na kojima ostane  ogromna rupa: „Tako sam se nekada osjećala. Osjećala sam se kao da hodam svijetom sa ogromnom je**nom rupom u sebi. I u roku od jednog dana nakon što sam uzela lijek, osjetila sam kao da je stigao cement i popunio tu rupu.” Tokom lockdowna 2020. satima bi preko Zooma razgovarali. Bila je kod kuće u Wicklowu, sjedila je uz cijev iz koje je nemilosrdno kapalo dok se dan pretvarao u noć. Sinéad je napisala svojevrsne memoare pod nazivom Sećanje. Bilo je predivno – eliptične, poetične, prekrasne rečenice razbacane među krhotinama njenog života. Irsku u kojoj je odrasla uporedila je s Iranom: "teokratija, malo manje moćna, ali ista situacija."

I opet je pričala o svojoj majci. Marie je bila kleptomanka koja je svoju kćer natjerala da krade za nju. Skupljali bi novac u dobrotvorne kutije, a onda bi Marie, koja je poginula u saobraćajnoj nesreći kada je Sinéad imala 18 godina, krala sve donacije – ponekad i po 200 funti za noć. Sinéad je prešla na islam, promijenila ime u Shuhada Sadaqat, ali je i dalje pušila i psovala kao i uvijek. Za nju, riječ "jebote" nije bila toliko psovka koliko oblik interpunkcije.

Bila je zabavna i duhovita, ali bilo je toliko nesreće u njenom životu. Radikalna histerektomija ostavila ju je u strašnoj fizičkoj boli i razmišljanjima o samoubistvu. Niko od njene porodice nije mogao da se nosi sa njom. Rekla je da je počela da ih plaši. Bila je toliko zahvalna psihijatrijskoj bolnici Sveti Patrik, koju je nazvala svojim drugim domom. "Hvala Bogu da sam tamo provela dosta vremena u posljednjih šest godina, jer inače ne bih bila živa." Pričala je o prethodnim pokušajima samoubistva: „Uzela bih tablete i rekla Bogu: 'Dobro, na tebi je, ti odluči', a onda bi se, naravno, probudila tri-četiri dana kasnije. Jasno je da Bog misli da sam tolika muka da me ni on ne želi. Ja sam jak mali kreten. Nije mi suđeno da umrem.” Sinéad je briljantno vladala riječima. Čak i kada je bila u najmračnijem stanju, uspjela bi vas nasmijati. Žalila se zbog svog nepostojećeg libida. „Ne gledam više ni u guzice policajaca“, govorila bi tužno. Ispričala mi je jedan od mojih omiljenih viceva (imam osjećaj da mi ga je ispričala kada smo se prvi put sreli): „Išla sam kod doktora. Rekao mi je da prestanem da se samozadaovoljavam. Rekla sam, 'Zašto?', a on je odgovorio, 'Zato što pokušavam da vas pregledam.'” Bila je krajnje nepoštovana.

Međutim, većinu vremena je željela razgovarati o Shaneu, najmlađem od svoje četvero djece koje je dobila sa različitim partnerima. Bila je užasnuta što je odveden u dom nakon njene histerektomije. Rekla mi je da je postao narkoman i diler. Shane je bio ljubav njenog života. Osjećala se krivom i ljutom i bojala se za njega. To u tekstu nismo smjeli spomenuti jer je tada postojala zabrana. Sinéad me podsjećala na Georgea Michaela – izuzetno nadarenog, upropaštenog, smiješnog i zastrašujuće ranjivog. Kao i Michael, rijetko je davala intervjue, ali kada jeste, onda bi zaista pričala. Potom bi u narednim danima opsesivno slala poruke – više informacija, još jednu anegdotu o njenoj majci („Jedne večeri su njenu majku zvali neki prijatelji  – dala im je pseću hranu na tostu i rekla im da je to pašteta“), molbe da je ne interpretiram pogrešno, i naredbu da intervju ne bude previše mračan: „Nemoj da sve izgleda jadno. Samo zapamti, moja priča nije priča Angele je**e Ashes (radi se o najprodavanoj autobiografiji irskog iseljenika Franka McCourta, Angela Ashes, knjizi koja prati iskustva mladog Frankieja i njegove porodice dok pokušavaju, uprkos svim izgledima, pobjeći od siromaštva života u četvrtima prijeratnog Limerika op.a)”.

Nakon što je intervju izašao, nazvala me da kaže da je zadovoljna – bilo je i šala i nije bilo bijedno. Sljedeće što znam je da je jednom novinaru rekla kako sam je eksploatisao. Zvao sam je, pitao je u čemu je njen problem. Izvinila se i rekla da nije htjela da uključi ni mene ni Guardian u svoju kritiku. Klasična Sinéad.

Ostali smo u kontaktu. Prošlog januara, Shane se ubio. Imao je 17 godina. Kada sam čuo, plašio sam se najgoreg za nju, kao i mnogi od nas. Nekoliko sedmica kasnije poslala je poruku. „Hej Simone, ovdje Sinéad... moj sin o kome sam ti pričala kada smo razgovarali... on si je prije pet sedmica oduzeo život. Samo ti javljam...” Htjela je da piše o njegovom životu za Guardian. “Možemo smisliti kako to najbolje učiniti. Tako da na kraju bude produktivno. Mislim, bez pornografske tuge. Nešto korisno…” Poslala je emotikone sebe u svom sivom hidžabu dok stišće šaku. Nikada nije stigla pisati o Shaneu za nas.

U jednoj od poslednjih poruka koje mi je poslala napisala je: „Dobro sam... snažna mala kuja.” I bila je – iako na kraju nije dovoljno jaka. Možda je ono što najviše lomi srce kada je njen prerani odlazak u pitanju, upravo to – što je bilo neizbježno.

federalna.ba/The Guardian