Ahmići danas: Život između sjećanja na april '93. i vjere u bolju budućnost

U naselju Ahmići, nadomak Viteza, gdje su pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane prije 33 godine ubili 116 bošnjačkih civila, a imovinu i vjerske objekte spalili, većina prognanog stanovništva se vratila. Najveći dio porušenih kuća je obnovljen, a s njima i život. Mještani kažu da ima i suživota – s onima koji su spremni na zajedništvo.

Mehrudin Bilić, koji je u aprilu 1993. godine imao 23 godine, danas je otac troje djece i vodi aktivan život. Uz penziju bavi se poljoprivredom jer mu je, kaže, rad na zemlji, uz dopunu kućnog budžeta - lijek.

„Bavim se ovim više zbog toga da ne mislim na ono što se desilo, niti na aktuelnu politiku. To je način da sve to nekako odgurnem od sebe“, govori Bilić.

Za više od tri desetljeća mještani Ahmića naučili su da se za život između godišnjica zločina moraju  izboriti sami. Nakon obnove kuća, najbitnije je bilo osigurati posao važan ne samo za egzistenciju već i za skretanje misli s preživljenih trauma.

Značajnu podršku u posljednjim godinama pruža Federalno ministarstvo raseljenih osoba i izbjeglica.

„Dobio sam motokultivator uz 30 posto vlastitog učešća i zahvalan sam na tome. Prijavio sam se i za plastenik, možda ga neću dobiti jer sam niže na listi, ali nije ni važno – dobit će neko drugi“, navodi Bilić.

Zamjenik predsjednika Mjesne zajednice Ahmići Semin Hrustanović istakao je da se dio stanovništva uspio zaposliti, dok se ostali bave poljoprivredom i zanatima.

„Dio stanovništva radi u firmama, dok se ostatak bavi poljoprivredom. Imamo dosta penzionera, ali i ljudi koji se bave različitim zanatima – od keramičara i električara do vodoinstalatera, kao i proizvodnjom i preradom bilja“, kaže Hrustanović.

Kulturu sjećanja njeguju kroz dva udruženja, a u slobodno vrijeme aktivni su u sportskom i lovačkom društvu. Raduje  činjenica da je sve više učenika u lokalnoj osnovnoj školi, ali i mladih koji planiraju ostati ovdje. Jer života ima, a i suživota, kažu, s komšijama koji su spremni na zajedništvo.

„Dosta naroda živi na distanci. Taj suživot na distanci je razumljiv, s obzirom na sve što se desilo, ali živimo – živjeti se mora“, kazao je Bilić.

Student Mašinskog fakulteta Ismail Ahmić ističe da svoju budućnost vidi upravo u ovom mjestu.

„Ne planiram otići odavde. Ovdje mi je lijepo, ovo je moja zemlja i, kako god bude, ja ostajem ovdje“, rekao je Ahmić.

Dok iščekuje  16. april, čije rane još nastoje zaliječiti, Semin, koji je tog dana imao nepune dvije godine i danas živi u Ahmićima. Poručuje: 

„Trebamo njegovati kulturu sjećanja kako se to nikada i nikome više ne bi ponovilo, ali moramo nastaviti živjeti i sarađivati zajedno na ovim prostorima.“

federalna.ba