97. godina od rođenja Martina Luthera Kinga: Šta smo učinili s naslijeđem njegove misli i djela?

Na današnji dan prije 97. godina, 15. Januara 1929. godine u Atlanti (USA), rođen je Martin Luther King - jedan od najvećih boraca za ljudska prava u historiji čovječanstva i dobitnik Nobelove nagrade za mir.

Njegov lik i djelo danas su dio kulturnog naslijeđa cijelog civilizovanog svijeta, čiju je povijest ispisao hrabrim aktivizmom i nenasilnim protestima protiv rasne segregacije i diskriminacije afroameričkog stanovništva u Sjedinjenim Američkim Državama.

Rođen je kao Michael Luther King Jr., da bi kasnije sam promijenio ime u Martin. Potjecao je iz religiozne obitelji. Njegov djed i otac su bili pastori Baptističke crkve Ebenezer u Atlanti, a i sam King do smrti je bio u pastoralnoj službi. U vrijeme kada je u Montgomeryju (Alabama) pohađao školu, segregacija- odnosno odvajanje po rasnim, etničkim ili drugim karakteristikama, bila je u punom jeku. Nakon maturiranja u Morehouse Collegeu, jednoj od poznatih crnačkih institucija u Atlanti, studirao je teologiju u Pennsylvaniji te na većinski bjelačkom univerzitetu bio izabran za predsjednika Studentskog vijeća. 

Nimalo slučajno, jer se isticao izuzetnom vještinom govorništva, empatijom i pravdoljubivosti  te stavom postojanog borca za prava Afroamerikanaca, čime je zaslužio i članstvo u odboru Nacionalnog vijeća za napredak obojanih ljudi - čelne organizacije takvog tipa u Americi.

I, bio je to početak pionirske misije čovjeka koji će 1955. doktorirati na Bostonskom univerzitetu, a kao poštovani pastor baptističke crkve i rijetki intelektualac u izrazito rasističkoj sredini Montgomeryja, predvoditi prvi mirni protest afroameričkog stanovništva protiv segregacije u Americi.

Riječ je o tzv. "bojkotu autobusa" - čuvenoj blokadi saobraćaja koja je trajala od 5. decembra 1955. do 20. decembra 1956. godine. Povod je bilo hapšenje Rose Parks, Afroamerikanke koja, u skladu s tadašnjim zakonom, nije željela ustupiti svoje mjesto bijelcima u autobusu. Podsjećamo, prvi dio autobusa  bio je namijenjen bijelcima, a ako je taj prostor bio ispunjen, moralo im se ustupiti mjesto za sjedenje u drugom dijelu vozila.

Rosa Parks tada je bila uhapšena i kažnjena novčanom kaznom. U historiji će ostati zapisano da je devet mjeseci prije nje, zbog iste stvari, bila uhapšena i petnaestogodišnja Caludette Colvin, što će postati inicijalna kapisla da se crnačko stanovništvo osnaži na protest. 

U bojkotu atobusa učestvovalo je 40 000 Afroamerikanaca a Martin Luther King je tada bio izabran za predsjednika novoformiranog Montgomery Improvement Association, s glavnom odlukom da se bojkot nastavi sve dok grad Montgomery ne prihvati ultimatume koji u prvo vrijeme zapravo nisu bili usmjereni direktno protiv segregacije, već su tražili pristojnost, zapošljavanje afroameričkog stanovništva i popunjavanje mjesta u autobusu po principu dolaska, umjesto rasnog razdvajanja. 

S obzirom da je siromašno afroameričko stanovništvo najviše koristilo usluge autoprijevoznika, bojkot se pokazao kao dobra ideja jer je im je nanosio velike  gubitke.

U međuvremenu je grupa žena iz Montgomerya podigla optužnicu protiv grada zahtijevajući ukidanje segregacije u autobusima. Federalni sud donio je odluku da segregacija u autobusima krši 14. amandman Ustava koji garantira svim stanovnicima jednaka prava i zaštitu. Takvu odluku je potvrđuje i Vrhovni sud SAD-a te se bojkot konačno završava 21. decembra 1956. g.

I, bez obzira što je Martin Luther King tokom bojkota i sam bio izložen pritiscima i torturi, hapšen, maltretiran, među ostalim i na način da su na njegovu kuću bačene bombe, u njegovom srcu se samo dodatno učvrstila ideja opće borbe za apsolutnu ravnopravnost Afroamerikanaca. Tako će osnovati Konferenciju južnjačkog kršćanskog vodstva, organizaciju koja je bila vodeći glas za prava crnaca, svoje ideale temeljiti na moralnim načelima religije a od indijskog vođe Mahatma Ghandija (koji se borio za nezavisnost Indije od britanske vlasti) preuzeti model nenasilne borbe za općeljudske ciljeve.

Za svog života će Martin Luther King proputovati 9 656 064 km i održati  25 000 govora širom Amerike. Ali, jedan će ostati upisan zlatnim slovima u povijesti njegove  jedinstvene i neponovljive misije. 

Bilo je to 1963. godine u Washingtonu, kada je pred 250.000 ljudi King održao svoj fantastični govor „Ja imam san… (I have a dream…)“.

Tada je između ostalog kazao:

“Imam san da će jednog dana ova nacija ustati i živjeti istinsko značenje svoje vjere: želimo ove istine da budu očigledne, da su svi ljudi stvoreni jednaki….Imam san da će jednog dana na crvenim brdima Gruzije sinovi bivših robova i sinovi bivših robovlasnika moći sjediti zajedno za stolom bratstva…Imam san da će se jednog dana čak i država Mississippi, u kojoj vlada nepravda i ugnjetavanje, pretvoriti u oazu slobode i pravde….Imam san da će moji nasljenici jednoga dana živjeti u zemlji gdje ih neće određivati boja njihove kože, već sadržaj njihovog karaktera….”

Ući će ove riječi u antologiju povijesnih govora u Sjedinjenim Američkim Državama, uz govore američkih predsjednika Abrahama Lincolna i Franklina Roosevelta.

Taj govor Los Angeles Times opisao je kao nenadmašnu elokvencijiu vrhunskog oratora, pa čak je i sam predsjednik John F. Kennedy rekao da je “prokleto dobar”.

Martin Luther King Jr. proglašen je čovjekom godine u časopisu Time 1963. i definitivno je postao simbolični vođa američkih crnaca, no najvažnije, postao je svjetski poznat borac za ljudska prava.

Godinu poslije svog slavnog govora, u dobi od samo 35 godina, dobit će Nobelovu nagradu za mir kao najmlađi laureat ovog prestižnog priznanja u historiji.

Zauzimao se King za jednakost i prava svih građana, izražavajući vjeru da će svi ljudi postati braća. Također je predvodio 300 000 demonstranata u Maršu mira (1967) u New Yorku, ustajući protiv rata u Vijetnamu. Ubijen u je atentatu uoči velike demonstracije Kampanje siromašnih, koju je organizirao početkom 1968. U njegovu čast Kongres SAD-a proglasio je 1986. treći ponedjeljak u januaru Danom Martina Luthera Kinga.

I, mada je evidentno postignut veliki napredak u borbi za ravnopravnost crnačke populacije te su otklonjene brojne prepreke u diksriminaciji ljudi, Kingov san još se nije pretvorio u stvarnost.

Nažalost, širom svijeta, pa i kod nas još uvijek postoje ljudi i pokreti koji čovjeka ne cijene po karakteru, znanju, obrazovanju, dostignućima i plemenitoj osobnosti, već po boji kože, nacionalnoj, vjerskoj, rodnoj i drugoj pripadnosti.

A Martin Luther King je za društvo jednakih prava žrtvovao život. 

U svijetu iskrivljenih vrijednosti, ratnohuškačkih vođa, zločinaca, nacionalista, lidera koji bi za parče slave prodali dušu i naravno nacionalna bogatstva marginaliziranih zemalja koji su samo pioni razularene svjetske politike i gramzljivosti moćnijih,...u svijetu ogrezlom u ratovima i patnji i u vremenu vještačke inteligencije koja nam kroji navike i skreće nas na opasnu ivicu nedostaka ljudskosti....,ostaju nam knjige Martina Luthera Kinga, novinski članci, govori i riječi nade nad kojima se treba zamisliti: 

„Čekam veliki dan kada će se ljudi cijelog svijeta moći primiti za ruke, crnci sa bijelcima, židovi i kršćani, protestanti i katolici, hindusi i muslimani, i kada će svi zajedno pjevati: Napokon slobodni, hvala svevišnjem, napokon smo slobodni.“ 

Šta smo učinili s naslijeđem ove misi i djela?

federalna.ba