Zulfikar Zuko Džumhur

Postoje umjetnici  koji nas ne napuštaju

Koji odu, a ostave nešto što se ne da odvesti — pogled, način, rečenicu koja ti dođe u pravo jutro. Zulfikar Zuko Džumhur je takav. Otišao je 1989. godine, sahranjen u Konjicu koji ga je rodio i kojemu se uvijek vraćao — ali ostao je. U knjigama koje se čitaju. U karikaturama koje se prepoznaju. U emisiji Hodoljublje koju i danas neki vrate i gledaju kao da je snimana nedavno, jer Zukin pogled nije zastario jer nikad nije bio trenutan — bio je uvijek malo van vremena, malo ispred, malo sa strane, odakle se bolje vidi.

Konjic ga čuva. I Konjic ga se sjeća na način koji je njemu pristajao — bez pretjerane svečanosti, s toplinom, s anegdotom, s osmijehom.

I mi ga se danas u emisiji Poznate adrese radijski iščitavamo