Zračni napadi: nova smrtonosna taktika u građanskom mijanmarskom ratu

Neposredno prije nego što je jednog popodneva, tačnije 16. septembra prošle godine krenula u školu, devetogodišnja Zin Nwe Phyo bila je oduševljena što joj je ujak darovao nove sandale.

Skuhala mu je kafu, obula cipele i krenula u školu, udaljenu 10 minuta hoda u selu Let Yet Kone u središnjem Mjanmaru. Nedugo nakon toga, prisjeća se njen ujak, vidio je dva helikoptera kako kruže iznad sela. Odjednom su počeli pucati.

Zin Nwe Phyo i njene kolege iz razreda upravo su stigli u školu i smjestili se sa svojim učiteljima, kada je neko viknuo da im letjelica dolazi. Počeli su trčati u zaklon, prestravljeni i moleći za pomoć, dok su raketama i drugim streljivom gađali školu.

"Nismo znali šta učiniti", rekao je jedan učitelj, koji je bio u učionici kada su počeli zračni napadi. "Prvo nisam čuo zvuk helikoptera, čuo sam metke i bombe kako pogađaju školski teren." "Djeca unutar glavne školske zgrade pogođene projektilima i počela su trčati van, pokušavajući se sakriti", rekao je drugi učitelj. Zin se sa svojim razredom uspjela sakriti iza velikog stabla tamarinde. "Pucali su pravo kroz zidove škole, pogodili su djecu", rekao je jedan očevidac. "Komadi koji su letjeli iz glavne zgrade ozlijedili su djecu u susjednoj zgradi. U prizemlju su bile raznesene velike rupe."

Njihovi napadači bila su dva helikoptera ruske proizvodnje Mi-35, prozvana "letećim tenkovima" ili "krokodilima" zbog svog zlokobnog izgleda i zaštitnog oklopa. Nose zastrašujuću paletu oružja, uključujući snažne brzometne topove i kapsule koje ispaljuju više raketa, koje su razorne za ljude, vozila i sve osim najčvršćih zgrada.

U dvije godine otkako je mjanmarska vojska smijenila izabranu vladu Aung San Suu Kyi, zračni napadi poput ovog postali su nova i smrtonosna taktika u građanskom ratu koji je sada u brutalnom zastoju u većem dijelu zemlje, a provode ga zračne snage koje su u posljednjih godina narastao na oko 70 letjelica, uglavnom ruske i kineske proizvodnje.

Teško je procijeniti koliko ih je poginulo u takvim zračnim napadima jer je pristup većem dijelu Mjanmara sada nemoguć, zbog čega stvarni bilans sukoba uglavnom nije vidljiv vanjskom svijetu. BBC je u nizu telefonskih poziva razgovarao s očevicima, mještanima i porodicama kako bi doznao kako se odvijao napad na školu.

Napad je trajao oko 30 minuta, rekli su očevici, rušeći zidove i krovove. Tada su vojnici, koji su sletjeli sa druga dva helikoptera u blizini, umarširali, neki su još uvijek pucali, i naredili preživjelima da izađu i čučnu na zemlju. Upozoreni su da ne podižu pogled, inače će biti ubijeni. Vojnici su ih počeli ispitivati o prisutnosti bilo kakvih opozicionih snaga u selu.

U glavnoj školskoj zgradi troje djece ležalo je mrtvo. Jedno od njih bila je Zin Nwe Phyo. Druga je bila sedmogodišnja Su Yati Hlaing - nju i njenu stariju sestru odgajala je baka. Njihovi roditelji, poput mnogih u ovoj regiji, preselili su se na Tajland u potrazi za poslom. Drugi su bili teško ozlijeđeni, nekima su nedostajali udovi. Među njima je bio i Phone Tay Za, također star sedam godina, koji je plakao od boli.

Vojnici su koristili plastične kante za sakupljanje dijelova tijela. Najmanje 12 ranjene djece i učitelja ukrcano je u dva kamiona kojima je zapovijedala vojska i odvezena u najbližu bolnicu u gradu Ye-U. Dvoje djece je kasnije umrlo. U poljima koja okružuju selo, vojnici su ubili tinejdžera i šest odraslih osoba.

Ovo je država u kojoj već dugo bjesni unutrašnji rat. Burmanske oružane snage bore se protiv raznih pobunjeničkih skupina od stjecanja nezavisnosti 1948. No ti su sukobi uglavnom uključivali kopnene trupe u beskonačnoj borbi za teritorij u spornim pograničnim regijama. Često su se malo razlikovali od rovovskog rata od prije jednog stoljeća. Godine 2012. u državi Kachin - neposredno nakon što su zračne snage dobile svoj prvi  Mi-35 - vojska je prvi put intenzivno upotrijebila zračno oružje protiv pobunjenika. Zračni udari također su korišteni u nekim drugim unutarnjim sukobima koji su bili aktivni tokom 10-godišnjeg demokratskog prekida Mijanmara, u državama Shan i Rakhine.

Međutim, od državnog udara u februaru 2021., vojska je pretrpjela teške gubitke u zasjedama na cestama koje su izvele stotine takozvanih Snaga narodne odbrane ili PDF-ova - dobrovoljačkih milicija osnovanih nakon što je hunta ugušila mirne proteste protiv državnog udara. Stoga je bila prisiljena osloniti se na potporu iz zraka - bombardiranje iz letjelica pogodnih za kopneni napad; ili zračne mobilne operacije poput one u Let Yet Kone, gdje Mi-35  gađaju određene mete prije nego što vojnici stignu da ubiju ili zarobe sve opozicione snage koje pronađu.

Bilo je najmanje 600 zračnih napada vojske između februara 2021. i januara 2023., prema analizi podataka BBC-jeve grupe za praćenje sukoba Acled (Armed Conflict Location and Event Data Project).

Teško je procijeniti žrtve tih udara. Prema tajnoj Vladi nacionalnog jedinstva ili NUG, koja predvodi opoziciju vojnom režimu, u zračnim napadima oružanih snaga ubijeno je između oktobra 2021. i septembra 2022. između 155 civila. Grupe otpora su slabo naoružane, bez mogućnosti da se suprotstave zračnim napadima. Prilagodili su potrošačke dronove za pokretanje vlastitih zračnih napada, bacajući male eksplozive na vojna vozila i stražarska mjesta, ali s ograničenim učinkom.

Nije jasno zašto je Let Yet Kone bio na meti vojske. To je siromašno selo s oko 3000 stanovnika, većinom uzgajivača riže ili kikirikija, smješteno u smeđem grmlju krajolika suhe zone središnjeg Mjanmara, gdje je voda rijetkost izvan sezone monsuna.

Nalazi se u distriktu Depayin gdje je otpor državnom udaru bio snažan. Depayin je doživio mnoge oružane sukobe između vojske i PDF-a, iako ne i u, prema riječima stanovnika, selu Let Yet Kone. Najmanje 112 od 268 napada koje je zabilježio NUG bilo je u južnom Sagaingu, gdje se nalazi Depayin. Glasnogovornik vojne vlade rekao je nakon napada na školu da su vojnici otišli u selo provjeriti prijavu prisutnosti boraca iz PDF-a i iz Kachin Independence Army (KIA), te da su se našli pod vatrom iz škole. Ovaj iskaz je u suprotnosti sa svim iskazima očevidaca koji su razgovarali s BBC-jem. Vojska nije pružila nikakve dokaze o pobunjeničkim aktivnostima u školi.

Škola je bila postavljena samo tri mjeseca ranije u budističkom samostanu na sjevernom rubu sela. Pohađalo je oko 240 učenika. Stanovnici su za BBC rekli da je to jedna od više od 100 škola u Depayinu kojima sada upravljaju zajednice koje se protive vojnoj vlasti. Učitelji i zdravstveni radnici bili su među prvim pristalicama pokreta građanskog neposluha. U jednom od prvih i najšire podržanih činova prkosa protiv državnog udara, državni radnici obećali su povući svaku suradnju s novom vojnom vladom. Kao rezultat toga, mnoge škole i domove zdravlja sada vode zajednice, a ne vlada.

Phone Tay Zaina majka kaže da je čula pucnjavu i eksplozije oko 30 minuta nakon što je ispratila sina u školu. Ali, poput ujaka Zin Nwe Phyoa, pretpostavila je da škola ne može biti meta borbenih helikoptera. “Nakon što je zvuk pucnjave utihnuo, krenula sam prema školi”, rekla je. “Vidijela sam djecu i odrasle kako čuče na zemlji pognutih glava. Vojnici su udarali nogama one koji su okrenuli glavu prema gore.”

Molila je vojnike da joj dopuste potražiti sina. Odbili su. "Vama je stalo kada su vaši upucani", rekao joj je jedan, "ali ne kad se to dogodi nama." Zatim je čula Phone Tay Za kako je doziva, pa su je pustili da ode do njega u uništenu učionicu.

"Našla sam ga u lokvi krvi s poluzatvorenim očima. Rekla sam mu da će biti dobro. 'Nećeš umrijeti'."

"Plakala sam iz sveg srca vičući i pitajući vojnike 'kako se usuđuju to učiniti mom sinu'. Cijelo samostansko imanje je bilo u apsolutnoj tišini. Kad sam vikala, odjekivalo je zgradama. Jedan vojnik je vikao na mene da ne vrištim tako i rekao da ostanem tu gdje jesam. Tako sam sjedila tamo u učionici oko 45 minuta sa svojim djetetom u naručju. Vidjela sam tamo mrtva tijela troje djece. Nisam znala čija su djeca. Nisam im mogla gledati lica ." Phone Tay Za je umro ubrzo nakon toga. Vojnici su odbili dopustiti njegovoj majci da zadrži njegovo tijelo i odnijeli su ga. Tijela Zin Nwe Phyo i Su Yati Hlaing također je uzela vojska, prije nego što su ih njihove porodice mogle vidjeti, a kasnije su tajno kremirani.

Hiljade kilometara dalje u Tajlandu, roditelji Su Yati Hlaing radili su svoje smjene u tvornici elektroničkih komponenti kada su čuli da je vojska napala njihovo selo.

"Moja žena i ja bili smo u agoniji. Nismo se više mogli koncentrisati na posao", rekao je njen otac. "Bilo je oko 2.30 popodne pa nismo mogli otići. Nastavili smo raditi, teška srca. Kolege su nas pitali jesmo li dobro. Supruga više nije mogla zadržati suze i počela je plakati. Odlučili smo ne raditi uobičajeni prekovremeni rad tog dana i zamolili našeg vođu tima da se vratimo u našu sobu." Kasnije te večeri nazvala ih je baka Su Yati Hlaing rekavši im da im je kćer ubijena.

Napad u Let Yet Kone izazvao je međunarodni prijekor i užas, ali su se zračni napadi nastavili. Dana 23. oktobra borbeni helikopteri su bombardirali koncert u državi Kachin održan u znak obilježavanja godišnjice početka pobune KIA-e.

Preživjeli kažu da su tri velike eksplozije zahvatile veliku gomilu koja se okupila na događaju, ubivši 60 ljudi, uključujući više zapovjednike KIA-e i popularnog pjevača Kachina. Smatra se da je mnogo više umrlo sljedećih dana nakon što je vojska blokirala evakuaciju onih koji su bili teško ozlijeđeni u napadu.

Na drugom kraju zemlje zračne su snage 15. novembra bombardirale rudnik olova u južnoj državi Karen, blizu granice s Tajlandom, ubivši tri rudara i ranivši osam drugih. Glasnogovornik hunte opravdao je napad tvrdnjom da je rudarenje bilo ilegalno, te da se rudnik nalazio u području pod kontrolom pobunjeničke Nacionalne unije Karen.

A samo prošli mjesec zračne su snage bombardirale glavnu bazu pobunjeničke Nacionalne fronte Chin, kraj granice s Indijom. Također su pokrenuti zračni napadi koji su pogodili dvije crkve u državi Karen, ubivši pet osoba koje nisu bili borci.

Ovaj povećani kapacitet za zračno ratovanje održava se kontinuiranom potporom Rusije i Kine nakon državnog udara, uprkos tome što su mnoge druge vlade osudile mijanmarski vojni režim. Posebno je Rusija postala njena najjača inozemna podrška. Ruska oprema, poput Mi-35 i agilnih jurišnih aviona Jak-130, ključna je za zračnu kampanju protiv pobunjenika. Kina je nedavno isporučila Mijanmaru moderne trenažere FTC-2000, letjelice koje su također vrlo pogodne za kopnene napade.

Veliki broj mrtvih u takvim napadima privukao je pažnju istražitelja ratnih zločina. Oružane snage Mjanmara često su bile optuživane za takve zločine u prošlosti - česta zlostavljanja od strane kopnenih trupa, posebno protiv Rohingya 2017. No korištenje zračnih snaga sa sobom donosi nove vrste zločina.

Za one koji su preživjeli u selu Let Yet Kone, tog 16. septembra noćna mora nije završila.

Kažu da su mnoga djeca i odrasli još uvijek traumatizirani onim što su vidjeli toga dana. Vojska je nastavila ciljati njihovo selo, napadajući ga još tri puta i spalivši mnoge kuće. Ovo je siromašna zajednica. Nemaju resursa za obnovu, a i kada bi imali, opet ne znaju kada će se vojnici vratiti da ih ponovno spale.

"Djeca su sve za svoje roditelje", kaže jedan vođa lokalne milicije. "Ubijajući našu djecu, vojska ih je psihički slomila. I moram reći da su uspjeli. Čak i meni, sada će trebati puno motivacije da nastavim s revolucionarnom borbom." Roditelji Su Yati Hlaing još uvijek su na Tajlandu, ne mogu se vratiti nakon kćerine smrti. Ne mogu si priuštiti troškove puta, niti rizik gubitka tvorničkih poslova za koji su se oduvijek nadali da će njihovoj djevojčici omogućiti bolji život.

"Bilo je mnogo stvari koje sam zamišljala", kaže njena majka. "Zamišljala sam da ću, kad se konačno vratim, živjeti sretno sa svojim kćerima, kuhat ću im, što god žele. Imala sam toliko snova. Željela sam da budu mudre i obrazovane, koliko god smo mi, njihovi roditelji, neobrazovani. Upravo su bili krenuli na svoje putovanje. Moja kći nije ni osjetila našu pažnju i toplinu, jer smo bili odsutni toliko dugo. Sada je otišla zauvijek."

federalna.ba/BBC