Zlo, moć i ljudska slabost: Novi film o Nürnbergu koji će vas natjerati na razmišljanje

Osamdeset godina nakon što je svijet po prvi put svjedočio pokušaju da se zločinima protiv čovječnosti sudi u sudnici, novi film „Nürnberg“ vraća nas u 1945. godinu – u grad u ruševinama, ali i u trenutak kada je civilizacija pokušala pronaći moralni kompas. U glavnim ulogama su Russell Crowe kao karizmatični, ali duboko manipulativni Hermann Göring, i Rami Malek kao vojni psihijatar Douglas M. Kelley, čiji odnos čini emocionalnu i intelektualnu okosnicu priče. Film potpisuje scenarist i reditelj James Vanderbilt, poznat po filmovima Zodiac i The Amazing Spider-Man.

Povratak u srce tame

Nürnberški procesi, započeti krajem 1945. godine, bili su bez presedana – po prvi put u historiji pojedinci su pozvani na odgovornost za ratne zločine, genocid i agresiju. Dok su neki od saveznika zagovarali brzo pogubljenje nacističkih vođa, donesena je odluka da im se ipak sudi – javno, argumentirano i pred svijetom. Time je postavljen temelj međunarodnog prava, ali i otvoreno pitanje: može li se zlu suditi jednako kao i čovjeku?

U toj dilemi, Vanderbilt pronalazi svoju filmsku liniju – kroz odnos između Göringa i psihijatra Kelleya. Inspiraciju je pronašao u knjizi novinara Jacka El-Haija The Nazi and the Psychiatrist, koja istražuje njihov neobični psihološki odnos tokom priprema za suđenje.

Hermann Göring: lice moći i na(r)cizma

Crowe tumači Göringa kao slojevitu ličnost – briljantnog govornika i zračnog velikana iz Prvog svjetskog rata, ali i čovjeka čiji je ego dosezao mitske razmjere. Prilikom zarobljavanja 1945. godine, Göring je težio gotovo 140 kilograma okićen ordenjem, dijamantnim štapom i arogancijom onoga koji vjeruje da ga historija još nije osudila.

U logoru u Luksemburgu, gdje su zatočeni visoki nacistički oficiri, mladi američki psihijatar Kelley dobija zadatak da procijeni mentalno stanje zarobljenika. Upoznaje Göringa, pomaže mu da se oslobodi ovisnosti o parakodeinu, i nehotice ulazi u psihološku igru koja testira njegove granice empatije i profesionalnosti. „Nisu bili prijatelji, ali su uspostavili vezu,“ kaže El-Hai. „Kelley je u Göringu prepoznao inteligenciju, šarm i neumoljivu potrebu za moći – osobine koje ga nisu činile ludim, već opasnim i ljudskim.“

Portret zla bez ludila

Kelleyjeva hipoteza bila je jasna: mora postojati psihološki poremećaj koji objašnjava monstruozne nacističke zločine. Međutim, nakon mjeseci razgovora, zaključuje da su ti ljudi „samo“ oportunisti – pojedinci koji su prepoznali priliku da vladaju, ponižavaju i ubijaju, te da su to učinili bez grižnje savjesti.
„Takvi ljudi uvijek postoje,“ napisao je kasnije, „samo što u mirnodopskim vremenima njihovi zločini imaju manji domet.“

Drugi dio filma dovodi nas u samo suđenje. Göring, elokventan i sarkastičan, pokušava nadmudriti američkog tužitelja Roberta H. Jacksona (Michael Shannon) i od sebe stvoriti mit o patrioti koji je „samo slijedio naređenja“. Britanski tužilac David Maxwell-Fyfe (Richard E. Grant) razbija tu masku dokumentima i svjedočenjima koja jasno pokazuju njegovu umiješanost u progon i istrebljenje Jevreja.

Kada su u sudnici prikazane stvarne snimke savezničkih vojnika iz oslobođenih logora, svijet je prvi put pogledao u ponor Holokausta. „To je bio trenutak kada se historija promijenila“, objašnjava profesor Thomas Schwartz s Vanderbilt Universityja. „Film je pokazao razmjere zločina na način koji riječi nisu mogle.“

Kraj bez iskupljenja

Göring je osuđen na smrt vješanjem, ali je noć prije egzekucije počinio samoubistvo cijanidom. Način na koji je došao do otrova i danas je obavijen misterijom – od tajne pomoći stražara do vlastitih trikova s kremom za kosu. Njegova posljednja poruka bila je hladna i cinična: odbio je „poniženje vješanja“, želeći da umre „kao vojnik“. Film završava riječima mladog prevodioca Howarda Triesta (Leo Woodall), čija je porodica ubijena u Auschwitzu. U jednoj od najupečatljivijih scena on pita Kelleya: „Znaš li zašto se to dogodilo baš ovdje? Zato što su ljudi dopustili da se dogodi.“

Douglas Kelley nakon procesa objavljuje knjigu 22 Cells in Nuremberg, ali ne uspijeva pronaći mir. Postaje ogorčen, alkoholiziran, i sve više sumnja u smisao svoga rada. Na Novu godinu 1958. godine, nakon porodične svađe, oduzima sebi život istim otrovom kojim se ubio Göring – simboličan, gotovo tragično ironičan kraj čovjeka koji je želio razumjeti zlo, ali ga nije mogao pobijediti.

Film kao upozorenje

Za Jamesa Vanderbilta, Nürnberg nije samo povijesna drama, već i opomena. „Ova priča ne smije biti zaboravljena“, rekao je na premijeri filma u Hamptonsu. „Za moju generaciju, nacistički zločini su još bili svježi, ali za moju kćerku i njene vršnjake oni su već nestvarna prošlost. A zaborav je prvi korak ka ponavljanju.“

U vremenu kada svijet ponovo svjedoči porastu populizma i polarizacije, Vanderbiltov Nürnberg postavlja isto pitanje koje je Kelley mučilo do smrti:
Koliko je potrebno da se zlo ponovo vrati – i hoćemo li ga ovaj put prepoznati na vrijeme?

federalna.ba/BBC