Zbijeg – Put u Srebrenicu – Hasan Nuhanović
**
Dobro je čitati ... čitati i biti svjedokom preživjelima i njihovim sjećanjima ... čitati i čuvati njihova sjećanja
**
Rođen je u Zvorniku, odrastao je u Bratuncu, Srebrenici i Vlasenici. Pred rat, Hasan Nuhanović bio je student četvrte godine studija mašinstva u Sarajevu. Za Bajram, u aprilu '92-e, otišao je u Vlasenicu i vrlo brzo porodica Nuhanović morala je napustiti grad i priključiti se hiljadama prognanih. Uspjeli su doći do Srebrenice, gdje je Hasan Nuhanović, zahvaljujući poznavanju engleskog jezika, počeo raditi za snage UNPROFOR-a. Nakon pada Srebrenice u ruke vojske bosanskih Srba, porodica Nuhanović sklonila se u bazu UN-a u Potočarima. Prisiljeni su bili napustiti bazu i Hasan je u genocidu ostao bez oca, majke i brata. Nakon rata, Hasan Nuhanović intenzivno radi na širenju istine o genocidu, na istini o Srebrenici. Bio je svjedok pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju i učestvovao je u osnivanju Memorijalnog centra u Potočarima.
Hasan Nuhanović autor je dvije knjige o genocidu u Srebrenici - “Pod zastavom UN-a” i „Zbijeg – Put u Srebrenicu“. Knjiga „Pod zastavom UN-a“ hronologija je događanja u Srebrenici i pod lupu stavlja ulogu, odgovornost i krivicu članova međunarodne zajednice koji nisu ispunili svoju obavezu prema “zaštićenoj zoni” Srebrenici. Druga knjiga „Zbijeg – put u Srebrenicu“ Hasana Nuhanovića, prvi put je objavljena 2012.godine. Drugo izdanje objavio je Centar za napredne studije, Sarajevo, 2015.godine, a treće izdanje objavljeno je 2017.godine
**
Iz knjige „Zbijeg – Put u Srebrenicu“
... Tog momenta nismo ni znali da smo upravo postali izbjeglice. Ne sjećam da sam do tada ikada upotrijebio tu riječ. Ali ne bilo kakve izbjeglice! Nismo otišli na neko bezbjedno mjesto ili u neku treću zemlju. Otišli smo da se krijemo u planinama istočne Bosne. Kao da se u šumi možeš sakriti od rata. On te zajedno sa strahom stigne u sekundi. Prolazi kroz zidove, ide preko planina, rijeka. Ulazi u ljudski um, u ljudska srca, u ljudske duše. Smjesti se tu i neće da ode.
... Bježali smo sve misleći da ćemo naći neko skrovitije mjesto a četnici su tukli istom žestinom. Mislili smo da su pobili sav narod oko Žepe i da smo mi možda jedini još ostali živi i da će doći red i na nas....
... Ona strana planine Javor kojom smo se prethodni dan popeli vidi se iz Stoborana ali ova kojom smo se sad spuštali se ne vidi i taj krajolik je mom oku bio potpuno nepoznat. Bio sam očaran ljepotom koja se pred nama ukazala. Tu sam se više nego ikada zaljubio u ovaj dio istočne Bosne.
Pred nama se prostirao pogled ka istoku. Proplanci niz koje smo silazili slivaju se jedan u drugi i zajedno čine predivan plato iza kojega se vide stijene kanjona Drine. Drina se odatle ne vidi, ni jedan njen dio, jer ona teče dnom dubokog kanjona. Sa druge strane su stijene koje čine granicu Srbije a iza njih se izdiže planina Tara. Na nekim mjestima između planinskih usjeka pogled dopire duboko ka unutrašnjosti Srbije.
Dođosmo mi do kraja Bosne – pomislim. Dalje se nema kud...
... Ta će se borba za opstanak u narednih nekoliko mjeseci tiho, neprimjetno uvući i među nas četvero. Pokušaće da raskine i neraskidive veze između oca i sina, između braće, majke i sina. Pokušaće da nametne rezon po kojem si ti – ono tvoje „Ja“ – uvijek na prvom mjestu a onda tek na red dolaze svi drugi. Kako su dani, sedmice, mjeseci prolazili ja sam osjećao da sve više postajem životinja a da sam sve manje čovjek. Glad i iskonski nagon za samoodržanje pretvorili su me u nešto sasvim drugo. To više nisam bio ja.
Čudno je to ali u isto vrijeme sve jači je bio i moj osjećaj ljubavi i odgovornosti prema bližnjem. Što smo više vremena provodili zajedno sve više sam upoznavao oca, majku, brata. Počeo sam primjećivati kod njih mane i vrline koje prije nisam primjećivao. Rat nas je zbližio. Ranije bih to da imam oca, majku i brata, uzimao zdravo za gotovo – kao nešto od Boga dato što će uvijek biti tu. Sad je bilo sasvim drugačije.
Morao sam se boriti da ostanu u životu i budu kraj mene. Da ih imam i da oni imaju mene. Mislim da se svako od nas više plašio misli o tome da mu pred očima pogine ili bude ranjen neko njegov nego misli o sopstvenoj smrti. Kad god bi mi se u mislima stvorila slika da nekoga raznese granata, da mu otkine nogu ili ruku, brzo bih pomislio na nešto drugo samo da o tome ne mislim. Ali bio sam svjestan da se to može dogoditi svakog trena i pokušao sam se prisiliti da budem spreman za takav prizor. Rekao bih sebi svako jutro nakon buđenja: budi jak, ko zna šta nosi ovaj dan. Budi spreman na sve.
**
Odabrala i uredila – Selma Dizdar
Ton-majstor – Šerkan Cakić
Izvor / foto – Selma Dizdar