Najnoviji izvještaji međunarodnih organizacija otkrivaju alarmantne podatke o položaju žena suočenih sa smrtnom kaznom u različitim dijelovima svijeta. Prema izvještaju World Coalition Against the Death Penalty iz 2023. godine, trenutno se između 500 i 1.000 žena nalazi na smrtnoj kazni u najmanje 42 zemlje. Iako mnoge države imaju zakonsku mogućnost izricanja smrtne kazne, tek manji broj zaista provodi pogubljenja – a među njima prednjače zemlje koje ujedno imaju i najveći ukupan broj izvršenih egzekucija: Kina, Iran, Irak i Saudijska Arabija.

Podaci Amnesty Internationala za 2024. godinu pokazuju drastične razlike među državama. U Kini je broj pogubljenih žena nepoznat jer se podaci smatraju državnom tajnom, u Egiptu su pogubljene dvije žene, 30 u Iranu, jedna u Iraku, devet u Saudijskoj Arabiji te dvije u Jemenu. Sjeverna Koreja i Vijetnam također ne objavljuju pouzdane informacije.

Najčešći razlozi zbog kojih se ženama izriče smrtna kazna su ubistvo i krijumčarenje droga, dok u pojedinim državama strogi zakoni, obavezna smrtna kazna za ubistvo ili izostanak uvažavanja rodno zasnovanog nasilja kao olakšavajuće okolnosti značajno povećavaju broj žena koje završavaju na listi za pogubljenje.

Posebno je problematično što se u mnogim zemljama žene koje su uključene u trgovinu narkoticima nalaze u tom krugu ne zbog kriminalnih namjera, nego zbog siromaštva, prisile partnera, manipulacije, nasilja u porodici i ograničenih životnih mogućnosti. Čak i u državama koje godinama ne provode egzekucije, žene osuđene na smrt često su zatočene u težim uvjetima od ostalih zatvorenika – uključujući dugotrajnu izolaciju, stroži režim i nedostatak medicinske ili psihološke podrške.

U nastavku donosimo potresne priče pet žena čije sudbine ilustriraju duboke nepravde, političke manipulacije, rodno zasnovanu diskriminaciju, propuste pravosuđa i teške životne okolnosti koje su ih dovele u poziciju suočavanja sa smrtnom presudom.

1. Sjedinjene Američke Države – Christa Pike

Zločin: ubistvo

Christa Pike je jedina žena na smrtnoj kazni u saveznoj državi Tennessee i jedna od 47 žena osuđenih na smrt u SAD-u. Zločin je počinila kao 18-godišnjakinja, dok se borila s teškim, ali u to vrijeme neliječenim mentalnim poremećajima.

Još prije punoljetnosti, Pike je preživjela višegodišnje fizičko, seksualno i emocionalno zlostavljanje. Rođena je s oštećenjem mozga uzrokovanim majčinom konzumacijom alkohola u trudnoći, a do odrasle dobi već je bila žrtva silovanja, porodičnog nasilja i psihičkog zlostavljanja od više članova porodice. Kasnije joj je dijagnosticiran bipolarni poremećaj i teški posttraumatski stresni poremećaj.

Zločin se dogodio 1995. godine, kada je zajedno s tadašnjim maloljetnim partnerom Tadarylom Shippom i prijateljicom Shadollom Peterson ubila Colleen Slemmer. Mediji su zločin pretvorili u senzaciju jer je žrtvi urezan pentagram, što je povezano s Shippovim interesovanjem za satanističku simboliku. Pike je u medijima predstavljena kao „demonizirani“ počinitelj, što je dodatno utjecalo na percepciju javnosti.

Tokom suđenja, odbrana joj nije pružila kvalitetnu pravnu zaštitu. Kako je navedeno u njenoj apelaciji iz 2021. godine, advokati nisu iznijeli ključne dokaze o njenoj životnoj traumi, seksualnom nasilju i poremećajima mentalnog zdravlja – informacije koje su mogle utjecati na odluku porote da ne izrekne smrtnu kaznu.

Pike je provela više od 28 godina u potpunoj izolaciji, sve dok putem tužbe nije izborila pravo na isti tretman kao muškarci na smrtnoj kazni, koji borave zajedno i imaju određene aktivnosti. U međuvremenu, Shipp će biti kandidat za uslovni otpust 2026. godine jer je u trenutku zločina bio maloljetan, dok Peterson nije služila zatvorsku kaznu jer je sarađivala s vlastima. Christino pogubljenje zakazano je za 30. septembar 2026.

2. Iran – Pakhshan Azizi

Optužba: oružana pobuna protiv države

Pakhshan Azizi, 40-godišnja Kurdkinja i humanitarka, osuđena je na smrt u julu 2024. pred Revolucionarnim sudom u Teheranu. Tereti se za „oružanu pobunu protiv države“, iako je njen rad isključivo bio vezan za humanitarnu pomoć ženama i djeci koja su izbjegla iz ratom pogođenih područja Sirije i Iraka.

Umjesto priznanja za humanitarni rad, Azizi je 4. augusta 2023. uhapšena i odvedena u zloglasni zatvor Evin. Tokom pet mjeseci držana je u samici, bez pristupa advokatu i porodici. Brojni izvještaji tvrde da je bila mučena fizički i psihološki kako bi potpisala priznanje. Članovi njene uže porodice također su privremeno hapšeni i optuživani za kršenje nacionalne sigurnosti.

Vrhovni sud Irana je početkom 2025. godine potvrdio smrtnu kaznu i odbio njen zahtjev za reviziju presude. Iran Human Rights navodi da su desetine hiljada ljudi, uključujući žene, pogubljene nakon „montiranih političkih procesa“ od Islamske revolucije 1979. godine. Metode poput kamenovanja disproporcionalno su primjenjivane na ženama.

U 2024. godini Iran je pogubio najmanje 975 osoba, među kojima i brojne aktiviste, novinare i politički optužene. Nakon masovnih protesta „Žena, život, sloboda“, režim je pojačao represiju koristeći smrtnu kaznu kao instrument zastrašivanja.

U članku za američki magazin The Nation, pravnica Bahar Mirhosseni ističe kako iranski režim koristi smrtne presude kao oblik „kolektivnog kažnjavanja“ protiv različitih marginaliziranih zajednica.

3. Indonezija – Rosita Said

Optužba: krijumčarenje droge

Rosita Said, porijeklom iz Zapadne Sumatre, u pritvoru je od augusta 2015. godine zbog optužbi za učešće u trgovini narkoticima. Njena životna priča oslikava tipičan profil žena koje završavaju u krugu trgovine drogama: siromaštvo, nizak nivo obrazovanja, porodično nasilje i emocionalna i ekonomska zavisnost od partnera.

Rosita je napustila školu nakon osnovnog obrazovanja zbog finansijskih teškoća. Prošla je kroz dva nasilna braka i, u potrazi za boljim životom, preselila se u Džakartu. Tamo je upoznala Emeku Samuela, muškarca koji joj je pružio podršku i finansijsku stabilnost. Vjenčali su se, a tri mjeseca kasnije otkrila je da je njen suprug uključen u mrežu trgovine droge.

Strah od još jednog propalog braka, stigme i nasilja natjerao ju je da pristane na njegovu molbu da pronađe osobu koja bi prenosila pakete. Rosita je vjerovala da je riječ o bezopasnoj usluzi kada je proslijedila novac trećoj osobi, Rubiyanti Hasyim. Ubrzo su policijske racije razotkrile mrežu, Samuel je uhapšen, a Hasyim je Rositu označila kao saučesnicu.

Rosita i Samuel su osuđeni na smrt. Prema njenoj odvjetnici Aisyi Humaidi, sud nije uzimao u obzir Rositinu životnu traumu, zavisnost od nasilnog partnera niti činjenicu da nije imala jasnu predstavu o razmjerima kriminalne aktivnosti. Indonezija je poznata po izuzetno strogom kažnjavanju narkokriminala. Studija organizacije LBH Masyarakat otkriva da je 27% žena osuđenih za trgovinu drogom bilo pod direktnim uticajem intimnog partnera.

Iako Indonezija ima de facto moratorij na izvršenje smrtne kazne od 2016. godine, žene poput Rosite i dalje provode godine čekajući u neizvjesnosti, suočene s neadekvatnom odbranom i dubokim propustima u pravosudnom sistemu.

4. Tanzanija – Lemi Limbu

Optužba: ubistvo

Priča Lemi Limbu jedna je od najtežih slučajeva institucionalne nepravde i nerazumijevanja mentalnih i razvojnih poteškoća u pravosudnom sistemu. U Tanzaniji je smrtna kazna obavezna za ubistvo, iako se ne izvršava od 1994. godine. Limbu je žena u ranim tridesetim godinama, ali po mentalnim kapacitetima ima razvojni nivo djeteta. Od ranog djetinjstva bila je izložena teškom porodičnom nasilju i sistematiziranom seksualnom zlostavljanju. Prvi put je zatrudnjela nakon silovanja sa samo 15 godina.

Nakon bijega od nasilnog supruga, preselila se u drugo selo sa svojom najmlađom kćerkom, jednogodišnjom Tabu. Tamo je upoznala muškarca Kijiji Nyamabua, koji joj je obećao brak, ali je odbio prihvatiti dijete. Ubrzo nakon toga Tabu je nađena mrtva, udavljena. Nyamabu je nestao, a Limbu je, iako nije bilo svjedoka, uhapšena i optužena.

Tokom suđenja izjavljivala je da ne zna sadržaj „priznanja“ koje joj je pripisano, tvrdeći da je bilo iznuđeno fizičkim nasiljem i prijetnjama oružjem. Njena prvobitna presuda poništena je 2019. zbog procesnih grešaka, ali 2022. godine ponovo je osuđena na smrt, bez uvažavanja medicinskih nalaza o njenim kognitivnim poteškoćama i historiji zlostavljanja.

Prema međunarodnom pravu, osobe sa značajnim intelektualnim invaliditetom ne mogu biti krivično odgovorne. Profesorica Sandra Babcock iz Centra za smrtne kazne Univerziteta Cornell nazvala je njen slučaj „duboko nepravdnim primjerom obavezne smrtne kazne“.

5. Pakistan – Asiya Bibi

Optužba: blasfemija

Asiya Bibi (nije ista osoba kao poznata Asija Bibi oslobođena 2018.) osuđena je na smrt 2024. godine zbog navodnog spaljivanja Kur'ana u Lahoreu. Ima 50 godina, nepismena je i boluje od bipolarnog poremećaja.

Optužena je nakon što ju je lokalni imam 2021. godine prijavio policiji. Tokom istrage utvrđeno je da je, kako bi „pomoć potražila za udaju svoje kćerke“, posjetila lokalnog iscjelitelja koji joj je navodno sugerisao spaljivanje Kur'ana kao ritualni čin. Iako je riječ o apsurdnoj i neutemeljenoj tvrdnji, sud ju je proglasio krivom.

Pakistanski zakoni o blasfemiji predviđaju smrtnu kaznu, ali nijedna osoba nije pogubljena. Ipak, stotine optuženih čekaju u zatvorima pod teškim uvjetima, suočeni sa nasiljem drugih zatvorenika, društvenim stigmatiziranjem, političkim pritiscima i sporim pravosudnim procesima.

Advokat Sarmad Ali, koji besplatno brani Asiyu, naglašava da je riječ o ženi sa ozbiljnim mentalnim poteškoćama, osjetljivoj na manipulaciju i svedenoj na život na marginama društva. Sudovi su, uprkos njenom lošem zdravstvenom stanju, odbili razmatranje psihijatrijskih nalaza kao olakšavajuće okolnosti.

federalna.ba/The Guardian