Zašto bi odgovor Irana na američki napad mogao biti drugačiji ovaj put

Dolazak nosača aviona USS Abraham Lincoln u područje odgovornosti američke Centralne komande, blizu iranskih voda, povećao je osjećaj da bi mogao nastati širi sukob, prenosi BBC.

Ovaj razvoj situacije dolazi usred najveće i najnasilnije represije protesta u Iranu u posljednje vrijeme, a raspored snaga podcrtava koliko bi Washington i Teheran sada mogli biti blizu direktnog sukoba, bliže nego ikad u posljednjim godinama.

Iranske vlasti su pod pritiskom protestnog pokreta koji sve više traži uklanjanje samog režima i predsjednika SAD-a koji namjerno zadržava svoje namjere, povećavajući anksioznost ne samo u Teheranu, već i širom već nestabilne regije.

Reakcija Irana na potencijalni američki vojni napad možda neće slijediti poznati, pažljivo usklađeni obrazac viđen u ranijim sukobima sa Washingtonom.

Veći rizik od brze eskalacije

Nedavni prijetnje predsjednika Donalda Trumpa, upućene u kontekstu nasilnog gušenja domaćih nemira u Iranu, dolaze u trenutku izuzetnog unutrašnjeg stresa za Islamsku Republiku. Kao rezultat toga, svaki američki napad sada nosi značajno veći rizik od brze eskalacije, kako na regionalnom nivou, tako i unutar Irana.

Iran je u posljednjim godinama pokazivao sklonost ka odgođenoj i ograničenoj odmazdi.

Nakon američkih napada na iranske nuklearne objekte 21. i 22. juna 2025. godine, Iran je odgovorio raketnim napadom na američku vojnu bazu Al Udeid u Kataru narednog dana.

Prema riječima predsjednika Trumpa, Iran je unaprijed obavijestio o napadu, što je omogućilo protuzračne odbrane da presretnu većinu raketa. Nisu prijavljene žrtve. Razmjena udaraca široko je tumačena kao namjerna pokušaj Irana da signalizira svoju odlučnost, izbjegavajući širu vojnu eskalaciju.

Upravljanje eskalacijom a ne izazivanje iste

Sličan obrazac pojavljuje se u januaru 2020. godine, tokom Trumpove prve predsjedničke administracije. Nakon američkog ubistva komandanta Iranske specijalne jedinice za vanjske operacije, Qassema Soleimanija, kod aerodroma u Bagdadu 3. januara, Iran je odgovorio pet dana kasnije raketnim napadom na američku bazu Ain al-Asad u Iraku.

Ponovo su Sjedinjene Države informisane unaprijed. Iako nijedan američki pripadnik nije poginuo, deseci su naknadno prijavili traumatske povrede mozga. Ovaj incident je pojačao percepciju da Iran nastoji upravljati eskalacijom, a ne izazvati je.

Međutim, trenutna situacija je drastično drugačija.

Jedan od najtežih valova unutrašnjih nemira

Iran izlazi iz jednog od najtežih valova unutrašnjih nemira od osnivanja Islamske Republike 1979. godine.

Proteste koji su izbili krajem decembra i početkom januara pratila je oštra nasilna represija. Organizacije za ljudska prava i medicinski radnici u zemlji izvještavaju da je nekoliko hiljada ljudi ubijeno, a mnogi su povrijeđeni ili uhapšeni.

Tačan broj nije moguće potvrditi zbog nedostatka pristupa i internetske blokade koja traje više od dvije sedmice. Iranske vlasti nisu preuzele odgovornost za smrtne slučajeve, već su okrivile ono što nazivaju "terorističkim grupama" i optužile Izrael za poticanje nemira.

Ovu naraciju ponovile su najviše razine vlasti. Sekretar Vijeća za nacionalnu sigurnost Irana nedavno je izjavio da bi proteste trebalo posmatrati kao nastavak prošlogodišnjeg 12-dnevnog rata sa Izraelom, što daje uvid u sigurnosno-prvenstveni odgovor vlasti i mogao bi biti iskorišten kao izgovor za opravdanje obima i intenziteta represije.

Iako je obim uličnih protesta od tada opao, oni nisu nestali. Nezadovoljstvo ostaje neriješeno, a razdor između velikih dijelova društva i vladavine sistema rijetko je bio tako širok.

Dani 8. i 9. januara, sigurnosne snage su navodno izgubile kontrolu nad dijelovima nekoliko gradova i naselja, prije nego što su ponovo uspostavile vlast nasilnim putem.

Ovaj kratkotrajni gubitak kontrole očigledno je duboko uznemirio vlasti. Mir koji je uslijedio nametnut je, a ne pregovaran, čineći situaciju vrlo zapaljivom.

Priroda napada postaje ključna

U ovom kontekstu, priroda bilo kojeg američkog napada postaje ključna.

Ograničeni napad mogao bi omogućiti Washingtonu da zadrži vojnu pobjedu, izbjegavajući neposredni regionalni rat, ali bi također mogao pružiti iranskim vlastima izgovor za još jedan krug unutrašnje represije.

Takav scenarij nosi rizik od novih represija, masovnih hapšenja i novog vala teških kazni, uključujući smrtnu kaznu za već uhapšene protestante. S druge strane, šira američka kampanja koja bi ozbiljno oslabila iranske vlasti mogla bi gurnuti zemlju na ivicu haosa.

Iznenadni kolaps centralne vlasti u zemlji sa više od 90 miliona ljudi teško bi mogao rezultirati čistim ili brzim prijelazom. Umjesto toga, mogao bi izazvati dugotrajan nestabilnost, frakcijske sukobe i prelijevanje efekata širom regije, sa posljedicama koje bi mogle trajati godinama da se obuzdaju.

Ovi rizici pomažu objasniti sve veći nepokolebljivi retorički ton iz Teherana.

Čin rata

Visoki zapovjednici u Iranskoj revolucionarnoj gardi i regularnim oružanim snagama, kao i visoki politički zvaničnici, upozorili su da će svaki američki napad – bez obzira na razmjere – biti tretiran kao čin rata.

Takve izjave uznemiruju susjede Irana, posebno zemlje Zaljeva. Brza iranska reakcija mogla bi te zemlje – i Izrael – dovesti u neposrednu opasnost, bez obzira na njihovu izravnu uključenost, te povećati mogućnost da se sukob proširi daleko izvan Irana i Sjedinjenih Država.

Šira strateška slika

Washington također ima svoje ograničenja. Trump je više puta upozorio iranske vlasti da ne koriste nasilje protiv protesta, a u trenutku najdubljih nemira, rekao je Irancima da je "pomoć na putu". Ove izjave su široko cirkulisane unutar Irana i podigle su očekivanja među protestantima. Oboje su strane svjesne šire strateške slike.

Trump zna da je Iran vojno slabiji nego prije prošlogodišnjeg 12-dnevnog rata, a Teheran je svjestan da on ima malo volje za sukobom velikih razmjera.

Ova međusobna svijest može pružiti određeno uvjerenje, ali također može stvoriti opasne pogrešne percepcije, jer svaka strana može precijeniti svoju polugu ili pogrešno protumačiti namjere protivnika.

Za Trumpa je ključno pronaći ravnotežu, ma kako to izgledalo. Potreban mu je ishod koji može predstaviti kao pobjedu, bez da Iran gurne u obnovljeni ciklus represije ili ka haosu.

Za iranske vlasti, opasnost leži u vremenskom okviru i percepciji. Iranski prethodni model odgođene, simbolične odmazde možda više neće biti dovoljan ako vlasti vjeruju da je brzina ključna za ponovnu uspostavu odvraćanja prema van i kontrole unutar zemlje koju je uzdrmao obim nedavnih nemira.

Ipak, brza reakcija oštro povećava rizik od pogrešnih procjena, što bi moglo povući regionalne aktere u sukob u koji se malo ko može uključiti.

S obzirom na to da su obje strane pod ogromnim pritiskom i imaju vrlo malo prostora za manevar, dugotrajna igra prijetnji može se približiti svom najopasnijem trenutku, u kojem bi cijena pogrešne ravnoteže bila prebačena ne samo na vlade, već na milione običnih Iranaca i širu regiju.

federalna.ba