"Za život treba novac": Kriza zaposlenja u Gazi otežava ljudima osnovne potrebe

Svako jutro, Mansour Mohammad Bakr izlazi iz male iznajmljene sobe u Gazi koju dijeli sa trudnom suprugom i dvije vrlo male kćerke. 23-godišnjak prolazi pored luke na Sredozemnom moru, gdje je nekada zarađivao za život, opisuje The Guardian.

Prije dvogodišnjeg rata koji je razorio Gazu, Bakr je bio ribar, dijeleći opremu i čamac sa svojim ocem i braćom. Sada su mu braća mrtva, otac je prestar, a oprema uništena tokom sukoba. Poput stotina hiljada drugih širom Gaze, Bakr treba posao.

„Novac je glavno sredstvo za preživljavanje u Gazi… bez njega čovjek ne može ništa,” kaže. „Ograničena pomoć koja nam stiže ni na koji način ne zadovoljava našu potrebu za novcem i ne pokriva ni najosnovnije životne potrebe.”

Pomoć ostaje daleko od dovoljne

Humanitarne organizacije pojačale su distribuciju od oktobra, kada je stupio na snagu prekid vatre, što je Izrael natjeralo da ukine neke od teških restrikcija na pomoć i olakša njenu isporuku u Gazu. U januaru su UN-ove agencije i njihovi partneri dostavili pomoć u hrani za domaćinstva približno 1,6 miliona ljudi. NGO World Central Kitchen sada svakodnevno dijeli milion toplih obroka. Ipak, takva pomoć ostaje daleko od dovoljne i pokriva samo osnovne potrebe. Za sve ostalo, koje donosi privatni sektor, Palestinci u Gazi trebaju novac.

Radnici humanitarnih organizacija kažu da je sada dostupno više svježeg voća, povrća, mesa, odjeće i kućnih potrepština, ali po visokim cijenama. „Došlo je do velikog povećanja komercijalne ponude… ali sve je veoma skupo,” kaže Kate Charlton, medicinska koordinatorica Médecins Sans Frontières u Gazi.

Mohammed al-Far, 55-godišnji bivši trgovac iz al-Mawasija, priobalnog područja prepunog šatorskih naselja za raseljene, kaže da njegova porodica od humanitarnih organizacija dobija samo jedan obrok dnevno.

„To je ili riža, leća ili grah, a jednom ili dva puta sedmično malo mesa. Za život je potreban novac. Možemo dobiti dovoljno hrane… ali prijevoz, šišanje, punjenje mobilnih telefona i kupovina voća i povrća sve zahtijeva novac,” kaže.

Stopa nezaposlenosti iznosi 80 %

Al-Far je pokušao pokrenuti biznis sa falafelom i slasticama, ali bez uspjeha, i nagomilao je značajan dug. Njegove godine sada otežavaju pronalazak posla.

„Moje zdravlje je još dobro i spreman sam za bilo što, ali poslodavci traže mlađe radnike. Tražim posao mjesecima… šetam tržnicom u potrazi za poslom, ali bez uspjeha,” dodaje. Problem za al-Fara, Bakra i sve druge koji traže posao u Gazi je taj što ga gotovo da i nema. Zvanična stopa nezaposlenosti, prema procjenama UN-a, iznosi 80 %, a ekonomija se smanjila na 13 % svoje bivše veličine.

U novembru je Pedro Manuel Moreno, zamjenik generalnog sekretara UN-ove agencije za trgovinu i razvoj, rekao da je rat „izbrisao decenije napretka”. „Gaza prolazi kroz najbrži i najrazorniji ekonomski kolaps ikada zabilježen,” izjavio je.

Podaci UN-a pokazuju da je u 2024. BDP po glavi stanovnika u Gazi pao na samo 161 USD godišnje – među najnižima u svijetu. Izraelska ofanziva uništila je sisteme sanitacije, transporta, struje i zdravstva, uništila polja i plastenike i razorila ribarsku industriju koja je nekada zapošljavala hiljade ljudi.

Bakr kaže: „Sanjam o povratku na more i ribarenju, i da jednog dana mogu kupiti ribarski čamac poput onog koji sam imao, kako bih svojoj porodici osigurao hranu, piće, odjeću i lijekove.”

Napredak je uglavnom zastao

Prekid vatre u oktobru trebao je brzo dovesti do obnove, ali napredak je uglavnom zastao. Neki elementi sporazuma napreduju, uključujući povratak svih talaca i ograničeno ponovno otvaranje graničnog prelaza Rafah. Također se planira međunarodna stabilizacijska misija, pri čemu Indonezija najavljuje pripremu hiljada vojnika za humanitarne i rekonstrukcijske zadatke.

Ipak, Hamas, koji kontrolira veći dio priobalnog područja gdje živi gotovo sva populacija Gaze od 2,3 miliona ljudi, ne želi potpuno da se razoruža, dok Izrael djeluje nevoljno da prepusti kontrolu nad više od polovine teritorije.

Izrael je blokirao ulazak nove tehno-stručne administracije koja je trebala upravljati Gazom prema „mirovnom planu” Donalda Trumpa, dok ključni granični prelazi ostaju zatvoreni ili pod restrikcijama.

Čak i ako bi Bakr nekako pronašao i opremio novi čamac, ograničenja koja je Izrael uveo na moru spriječila bi ga da se bavi svojim zanimanjem.

„Moj posao ribara u moru Gaze prenosio se generacijama od naših djedova. Rano sam napustio školu i ribarenje je sve što sam ikada radio. Tražim posao… gdje god mogu,” kaže. Čak i oni sa naprednim kvalifikacijama teško nalaze posao u ruševinama i zidinama.

"Ponekad osjećam da i disanje zahtijeva novac"

Bisan Mohammad je diplomirala medicinske laboratorijske nauke nekoliko mjeseci prije nego što je rat u Gazi pokrenut. Njen muž, ubijen je u ranim danima rata, ostavljajući je samu da brine o kćerki. Sada živi u šatoru sa roditeljima u Nuseiratu.

„Počela sam tražiti bilo koji posao, ali bez uspjeha… sve zahtijeva novac; čak i voda, hrana i posteljina sve traže novac. Ponekad osjećam da i disanje zahtijeva novac,” kaže Mohammad, 23.

Nasilje se nastavlja i nakon prekida vatre, a Izrael je u januaru pokrenuo više napada u Gazi nego u bilo kojem mjesecu od oktobra, prema Acledu, nezavisnom američkom monitoru sukoba. Zdravstvene vlasti Gaze kažu da je 586 Palestinaca ubijeno od stupanja na snagu primirja, čime je ukupni broj mrtvih u ratu premašio 72.000, većinom civila.

„Ono što se naziva 'prekid vatre' nije promijenilo našu stvarnost; zapravo, učinilo je da bude još gore,” kaže Mohammad. „Mediji više ne govore o kontinuiranom ubijanju… dok bombardovanje traje… cijene rastu, a osnovne potrepštine, kada su dostupne, poput vode i hrane, jedva zadovoljavaju potrebe."

„Ne razmišljam o budućnosti i ne pokušavam; razmišljanje o tome je iscrpljujuće i zastrašujuće, a budućnost je neizvjesna. Ne znam šta će biti sa mnom ili mojom kćerkom ako se ova situacija nastavi bez posla ili prihoda.”

federalna.ba