U Veneciji premijerno prikazan "A House of Dynamite", američki triler o nuklearnom napadu

Redateljica filma "The Hurt Locker", Kathryn Bigelow, stvara "neizdrživu napetost" u filmu o nuklearnoj raketi koja je usmjerena ka SAD-u. Riječ je o karakteristično autentičnoj, "zapanjujućoj" i "jezivoj" novoj drami-piše Nicholas Barber za BBC.

Nuklearna raketa je lansirana. Niko ne zna ko ju je lansirao, niti da li će uslijediti još njih, ali jedno je jasno: ako se ne zaustavi, raketa će uništiti jedan veliki američki grad za manje od 20 minuta. Pa šta se onda događa?

Većina holivudskih filmova bi u ovom trenutku uvela zgodnog junaka koji je nadljudski sposoban i koji bi, čak i ako ne može spriječiti napad, sigurno otkrio ko je odgovoran i brzo se osvetio.

Ali A House of Dynamite (Kuća dinamita) režirala je Kathryn Bigelow, dobitnica Oscara za The Hurt Locker (2008) i autorica Zero Dark Thirty (2012). I ovaj put ona vješto balansira svoju sposobnost da gradi neizdrživu napetost s posvećenošću duboko istraženoj, ozbiljnoj vojnoj i političkoj autentičnosti.

Rezultat je drama, koja je premijerno prikazana na Venecijanskom filmskom festivalu u utorak, a koja će biti objavljena na Netflixu u oktobru — i koja je napetija od većine trilera, a strašnija od većine horor filmova.

Scenarij potpisuje Noah Oppenheim, bivši predsjednik NBC Newsa, a film "A House of Dynamite" je podijeljen u tri dijela, od kojih se svaki odvija gotovo u stvarnom vremenu, nakon uvodnog dijela.

Prvi dio se uglavnom odvija u užurbanoj, nervoznoj Sali za krizne situacije u Bijeloj kući, gdje viša službenica (Rebecca Ferguson) i viši direktor (Jason Clarke) obrađuju informacije koje neprestano pristižu. U isto vrijeme, na američkoj vojnoj bazi na Aljasci, zapovjednik posade (Anthony Ramos) ima stresan zadatak lansirati projektile koji bi mogli presresti nadolazeću raketu.

"A House of Dynamite" je daleko od komedije, iako sadrži odjeke klasične nuklearne satire Stanleyja Kubricka iz 1964. godine – Dr Strangelove.

Ovaj dio postavlja brz i jeziv ton filma. Bigelow i Oppenheim ne mogu potpuno izbjeći stare priče filmova katastrofe i političkih trilera – natpise s akronimima službenih lokacija, emotivni telefonski ..., – ali nema velikih govora, izliva emocija niti duhovitih dosjetki koje bi olakšale atmosferu.

Najbliže humoru dolazi ponavljanje izraza „Lijep dan želim“, iako već znamo da dan neće biti ni blizu lijep.

Potencijalni udar rakete sve je bliži i bliži, a zatim se film vraća unazad i prikazuje događaje iz druge perspektive. Ovaj put glavni likovi su dvojica savjetnika za sigurnost (Gabriel Basso i Greta Lee), koji visokim zvaničnicima iznose svoja mišljenja i pokušavaju ih uvjeriti da ih ozbiljno shvate.

Na kraju, treći dio ponovo prikazuje istu vremensku liniju pod pritiskom, ali iz perspektive dvojice visokih političara: uzdrmanog ministra odbrane (Jared Harris) i veselog predsjednika SAD-a (Idris Elba). U jednom trenutku predsjednik se rukuje s učenicima koji igraju košarku, a u sljedećem je u automobill, pa u helikopter – dok je uz njega tzv. "nuklearni kofer", odnosno predsjednička torba za vanredne situacije.

Svaki lik u ovom precizno strukturiranom filmu mora donositi odluke –gdje otići, s kim razgovarati – ali predsjednikove odluke su najveće od svih. Zapravo, kada se bolje razmisli, to su možda i najveće odluke u ljudskoj historiji. Treba li eskalirati ili smiriti situaciju? Treba li lansirati stotine američkih raketa prije nego što bude ugrožen još neki grad? Ili treba vjerovati Rusima kada kažu da raketa nije njihova? Treba li poslušati ratobornog generala (Tracy Letts), koji tvrdi da je nečinjenje jednako predaji, ili mladog savjetnika koji smatra da bi bilo kakva akcija bila samoubilačka?

A House of Dynamite (Kuća dinamita)

Režija: Kathryn Bigelow
Glumačka postava: Rebecca Ferguson, Idris Elba, Jared Harris, Jason Clarke, Anthony Ramos, Greta Lee
Trajanje: 1 sat i 52 minute
Datum objavljivanja : 24. oktobar (Netflix)

Jedna od poruka filma je da je neizvjesnost sveprisutna, jer niko od uključenih nema potpunu sliku niti sve potrebne informacije. Još više zabrinjava to što predsjednik ima manje stručnosti i informacija od svih ostalih. Elbin predsjednik je nov na funkciji, pa se postavlja pitanje koliko je uopće kvalifikovan da odluči hoće li ili neće pritisnuti crveno dugme.

Postoji i mračno komična scena u kojoj on lista fasciklu s „opcijama za odmazdu“, koju nikada ranije nije ni pogledao. Kaže da mu to sve izgleda kao meni u restoranu.

Ipak, A House of Dynamite je daleko od komedije, uprkos odjecima klasične nuklearne satire Stanleyja Kubricka iz 1964. godine – Dr Strangelove. Ključna razlika između ta dva filma je u tome što u Kući dinamita niko nije glup ili lud. Niko ne pravi katastrofalne greške. Naprotiv, svi likovi su izuzetno sposobni i racionalni profesionalci, a vanredna situacija s kojom se suočavaju je nešto za što su dugo planirali i trenirali.

Ono što uznemirava jeste pitanje: da li bi sav taj plan i trening uopće išta značili ako bi nuklearna raketa zaista bila na putu?

federalna.ba/BBC