"The Last Dinner Party": Gotički rock za novo doba

Ako ste osoba koja voli da se izgubi u nekom albumu, bend “The Last Dinner Party” (Posljednja večera) ima pravo iznenađenje za vas.

Na svom drugom albumu, “From The Pyre” (S lomače) posljednja nota posljednje pjesme savršeno se nadovezuje na uvodne taktove prve. Čak su i u istom tonalitetu (F-dur, za muzički obrazovan efanove).

Kada ga slušate, on vas sve dublje uvlači u vrtlog snova i noćnih mora, seksa i smrti.

„To zapravo nije bilo namjerno, ali to je baš cool“, kaže gitaristica Emily Roberts. „Možda su te pjesme nesvjesno baš zato postale početak i kraj albuma.“ ž

Kao što ime sugeriše, From The Pyre je mračniji, grublji i gotički grandiozniji od njihovog kritički hvaljenog prvijenca, “Prelude To Ecstasy (Preludij u ekstazu).

„Imali smo osjećaj da nema granica u onome što možemo raditi – bilo da je riječ o dugom gitarskom solu ili nečemu inspiriranom bugarskim narodnim horom“, kaže klavijaturistica Aurora Davies.

„Samopouzdanje je riječ koju smo stalno ponavljale dok smo pisale“, slaže se pjevačica Abigail Morris. „Napredovale smo kao muzičarke i autorice, i htjele smo izazove.“

Ova petorka iz Londona svakako ima razloga za samopouzdanje. “The Last Dinner Party” potpisali su ugovor s Island Recordsom 2022. godine, na osnovu amaterskog videa njihovog četvrtog koncerta.

Ubrzo su zavladale radijskim talasima svojim prvim singlom “Nothing Matters”(Ništa nije važno) – seksualno oslobađajućom rock himnom koja je djelovala brže od votke na prazan stomak.

Nakon što su osvojile BBC-jevu nagradu Sound of 2024, zasjele su na vrh ljestvica albuma, rasprodale tri noći u londonskom Hammersmith Apollu i učvrstile svoj uspjeh osvojivši nagradu za najboljeg novog izvođača na Brit Awards.

Tokom nastupa na ceremoniji, organizatori su htjeli da Emily siđe s krova svirajući solo iz pjesme“Nothing Matters”, „kao vila kuma koja se spušta u balonu“, u stilu filma Wild At Heart Davida Lyncha.

„Nažalost, ponestalo nam je vremena“, smije se gitaristica.

Bend je osvojio nagradu za najboljeg novog izvođača na Brit Awards 2025. godine (Izvor:  Getty Images)

Vremena bend nije imao u izobilju. Od 2023. godine odsvirali su 214 koncerata, snimili kratki film i zauzeli prva mjesta u prvom redu na Pariskoj sedmici mode. Pa kad su, dovraga, uspjeli napisati svoj drugi album?

„Imali smo četiri mjeseca na početku ove godine bez nastupa,“ kaže basistkinja Georgia Davies, „tako da smo tada snimali.“

„Ali kad ljudi pitaju: 'Kada ste napisali album?' odgovor je, u suštini, tokom Božića.“

Međutim, to ne prikazuje cijelu sliku, kaže Abigail.

Neke od pjesama na albumu “From The Pyre” „su bile u kutiji za prerušavanje, čekajući da izađu,“ još od osnivanja benda 2021. godine.

Pjesma “The Scythe”, raskošna, ranjena balada objavljena kao drugi singl albuma, datira još dalje unazad.

„Refren sam napisala kad sam imala 16 ili 17 godina,“ kaže Abigail.

„Znala sam da je zaista dobar, ali ostatak pjesme nije bio pravi, pa sam ga držala u rezervi dok ne dođe pravo vrijeme.“

Abigail je prvobitno napisala “The Scythe” o tinejdžerskom prekidu veze. Tek kad je njena sestra čula pjesmu i komentarisala tekst, shvatila je da je to zapravo razmišljanje o smrti.

„Moj otac je preminuo kad sam bila tinejdžerka,“ kaže ona, „i takav gubitak zahtijeva puno vremena da se prihvati – čak i kada ideš na terapiju i pričaš o tome.“

Ona je odoljela iskušenju da tekst učini eksplicitno autobiografskim, smatrajući da su tuga i bol neraskidivo povezani.

„Kada doživiš veliko slomljeno srce, iz mog iskustva, to je tačno ista tjelesna reakcija kao kad neko umre, što mislim da je stvarno ludo. Tvoje tijelo ne zna razliku. I mislim da je to zaista zanimljivo o tome pisati u pjesmi.“

Možda, sugerišem, ta veza posebno snažno djeluje kod nekoga ko je rano izgubio roditelja. Svaki naredni gubitak se reflektira kroz tu prizmu.

„Da, tijelo pamti,“ slaže se ona.

„Mislim da, ako doživiš traumu u djetinjstvu ili tinejdžerskim godinama, treba stvarno puno vremena da se izliječi. Možda se osjećaš dobro, stabilno i sposoban da ideš kroz život, ali ne reaguješ na stvari na isti način kao neko ko nije prošao kroz takva iskustva. Sve je to pohranjeno na nekom molekularnom nivou."

 Bend sljedećeg mjeseca počinje svoju prvu veliku turneju po arenama u Velikoj Britaniji (Izvor: Cal Mecintyre)

Kao što singl “The Scythe” pokazuje, “From The Pyre” (S lomače) je duboko lični album – iako bend ima tendenciju da sebe mitologizuje i svoje priče oblači u raskošna, teatralna odijela.

To je osobina koju Abigail istražuje u uvodnoj pjesmi, Agnus Dei, koja prikazuje jednog od njenih bivših kao nebesko priviđenje, koje se spušta s oblaka na Londonski most.

„Sve što ti mogu dati je tvoje ime u svjetlima zauvijek / I zar to nije mnogo bolje / Nego prsten na mom prstu?“, pjevuši ona, sugerirajući da je ovjekovječenje u pjesmi mnogo poželjnije od svakodnevne (uf!) predanosti.

„Kada nekoga staviš u pjesmu, kada nekoga učiniš muzom, šta to onda znači?“ pita ona. „Da li je to dar ili prokletstvo da nekoga učiniš da živi vječno u pjesmi?“

„Na neki način, mitologizacija [veze] je način da se kontroliše situacija, pretvarajući je u nešto izmišljeno.

„I što više to izvodite, to se više udaljava od stvarnosti. Detalji postaju mutni. Ne možete se sjetiti šta je bilo stvarno, a šta je bila bajka.“

Dakle, je li pjevačica ovako melodramatična u svojim stvarnim vezama?

„Oh! Ne-e-e!“ odgovara ona, a njen smijeh je ispunjen sarkazmom, dok joj članice benda kažu: „bez komentara“

Osjećaj teatralnosti koji bend ima ogleda se i na njihovim nastupima uživo, gdje se fanovi često oblače u raskošne kostime. (Izvor: Laura Marie Cieplik)

Melodrama je ono što bend “The Last Dinner Party” čini toliko privlačnim.

Svaka pjesma vri i pjenuša od mogućnosti – bilo da su to oštri gitarski rifovi koji iznenada iskrsnu u pjesmo “Second Best”, ili Abiine oštre uvrede („Tvoja dobrota nije potrajala duže od prženice“) u This Is The Killer Speaking.

“Woman Is A Tree” počinje disonantnim harmonijama, inspirisanim kultnom horor serijom Yellowjackets; dok se tempo gnjevne anti-ratne himne Rifles neumoljivo ubrzava.

Pjesmu je napisala Georgia, a prvobitno je bila o besmislu rata, ali je dobila novu hitnost nakon što je Izrael pokrenuo vojnu akciju u Gazi – pitanju o kojem je bend strastveno govorio.

Nazvali su izraelsku kampanju "neoprostivom"; i povukli su se sa Portsmouth Victorious Festivala nakon što je druga grupa ušutkana zbog isticanja palestinske zastave na pozornici.

Nazvali su izraelsku kampanju „neoprostivom“ i povukli se s festivala “Victorious” u Portsmouthu nakon što je drugom bendu zabranjeno izvođenje pjesme zbog isticanja palestinske zastave na sceni.

Govoreći o toj odluci, Georgia kaže da grupa nije mogla tolerisati "pjevanje pjesme Nothing Matters i plesanje u našoj odjeći na mjestu gdje se zastava smatra činom političkog nasilja".

"Veoma sam ponosna što smo se [povukli], jer je to očigledno bio finansijski gubitak i ogromno razočaranje za ljude, ali je bila apsolutno ispravna stvar."

Herina gitare

Provodeći vrijeme s bendom “The Last Dinner Party”, jasno je da su po ovom pitanju, kao i po svemu ostalom, savršeno usklađeni.

Za razliku od mnogih bendova, nema neravnoteže moći, nema dominantne ličnosti koja upija sav prostor. Oni su ekipa, snaga s kojom se mora računati.

Svi doprinose muzički, klavijaturistica Aurora Nischevi vodi sve orkestralne aranžmane, a Emily – koja ima diplomu prve klase iz jazz gitare sa Guildhall škole – hvaljena je kao „indie gitar hero“ zbog svojih „otrovnih sola“ i „savršeno odmjerenih rifova“.

„Ne znam baš za to,“ crveni se na te superlative. „Možete li mi poslati neke od tih članaka?“

Stil Emily Roberts opisivan je kao spoj Briana Maya i Davidovog Bowijevog saradnika iz 1970-ih, Micka Ronsona (Izvor: Getty Images)

Album “From The Pyre” (Sa lomače) je već dobio niz recenzija s ocjenama četiri i pet zvjezdica, u kojima se kaže da njegovih 10 pjesama „dodaje mračan ton njihovoj teatralnosti do krajnjih granica“ što ostavlja njihove „vršnjake da zvuče beživotno [i] neinspirativno“.

Pjesme se stalno mijenjaju, često traju više od pet minuta, kao neizrečeni prkos viralu na TikToku.

„Dve minute nisu dovoljne,“ protivi se Emily.

„Nas je petoro. Svako od nas želi ostaviti svoj pečat na pjesmu. Volimo kontraste u našim pjesmama i dramatične izgradnje. Ne bismo mogli to postići za dvije minute. Ne bi funkcionisalo.“

I obećavaju da još toga dolazi.

„Imamo Google Drive sa fasciklom koja se jednostavno zove 'Ideje',“ kaže Abigail.

„I ona je puna.“

federalna.ba/BBC