"Ted Bundy me pretukao i skoro ubio. Odlučila sam da mi neće uništiti život"

U danima prije nego je Ted Bundy napao Kathy Kleiner, njen život je praktično tek počinjao.  Studentica druge godine Državnog univerziteta Florida, više od 800 km od kuće, živjela je u sestrinstvu. Imala je svog prvog dečka, pohađala je sve vrste predavanja i zamišljala više mogućih budućnosti – meteorolog, arheolog, profesor drame, dizajner enterijera. „Bilo je divno“, kaže Kleiner. “Bio sam daleko od mame, koja me je držala u zaštitnom balonu. Zabavljala sam se, išla na žurke, radila kad sam morala! Dobijala sam svoju slobodu.”

U hladnoj subotnjoj noći januara 1978. rano je legla u krevet. Tog je dana bila na vjenčanju, a u ponedjeljak je trebala imala ispit iz matematike. “Mislila sam da bih trebala malo učiti – ili barem otvoriti knjigu.” Kleiner i njena cimerka Karen Chandler ugasile su svjetlo i zaspale mnogo prije ponoći. „Onda sam u ranim satima čula vrata naše spavaće sobe“, kaže ona. “Pokušala sam da se malo probudim.”

Bundy, serijski ubica, silovatelj, nekrofil, propali student prava, usamljenik, lutalica – ili, kako ga Kleiner vidi, „tužni mali čovjek“ – bio je tema mnogih knjiga, filmova, dokumentaraca, predstava, čak i pjesama. O onima čije je živote uništio i ne čujete baš mnogo. Bundyjevo ubijanje – ubio je najmanje 30 žena i djevojaka između 1974. i 1978. – poklopilo se s početkom kriminalističkog profiliranja; to je bila decenija kada je pojam "serijski ubica" prvi put korišten od strane organa za sprovođenje zakona. Njegovo suđenje bilo je prvo u SAD koje je prenošeno na nacionalnoj televiziji.

Sve to mu je dalo pažnju zbog koje se još više eksponirao, a to se samo nastavilo u decenijama poslije -  u trileru „Extremely Wicked, Shockingly Evil and Vile“ iz 2019. igrao ga je srcelomac Zac Efron. U popularnoj kulturi, on ima mitološki status, glamur i sjaj koji današnje serijske ubicama i seksualni prestupnici nemaju. U međuvremenu, njegove žrtve su uglavnom zaboravljene – a nekolicina preživjelih, žene kao što je Kleiner, tiho su pronašle svoj put naprijed.

Te noći kada je ušao u kuću sestrinstva Chi Omega u kojoj je Kleiner živjela, noseći cjepanicu koju je našao ispred, Bundy je bio u bijegu i divljanju. Već glavni osumnjičeni za brojna ubistva širom zapadnih država, bio je osuđen za pokušaj otmice u Utahu i optužen za ubistvo prvog stepena u Koloradu, a zatim je pobjegao iz malog okružnog zatvora otišavši  na istok u Tallahassee na Floridi. Prva spavaća soba u koju je ušao bila je pored Kleinerine i pripadala je studentici po imenu Margaret Bowman. Pretukao ju je, a zatim zadavio, iskrao se i ušao u sobu preko puta hodnika, gdje je spavala studentica po imenu Lisa Levy. Bundy ju je takođe tukao i zadavio, a zatim ju je silovao, ugrizao (ti tragovi zuba su mu kasnije presudili) i seksualno ju je napao bočicom laka za kosu. Još uvijek nije bio gotov. Sljedeća vrata na koja je pokušao ući bila su Kleinerina. „Sapleo se o mali ormarić između naših kreveta i napravio buku“, priča ona.

 “Sjećam se da sam škiljila u mraku, nisam imala naočale i vidjela sam samo ovu crnu sjenu kako stoji iznad mene i gleda me. Sljedeće što vidim, podiže ruku iznad glave i udara me nečim po licu. Čudno je jer je u početku izgledalo samo kao muki udarac. Nije boljelo.” Tim je udarcem slomio njenu vilicu na tri mjesta i rasparao joj obraz. Udarac je uzrokovao i da zubima pregrize svoj jezik. „U ovom trenutku, moja cimerica se pomjerila, a on je otišao na njenu stranu kreveta“, kaže Kleiner. “Podigao je ruku i udario cjepanicom njeno lice.” Kleiner je cvilila, pokušavala, ali nije uspjela da viče. “Držim se za lice i ono je mokro i ljepljivo i sve što mogu je da ispuštam zvuke grkljanja.”

Sada se sjenka vratila, podignutih ruku da zada još jedan udarac. „Sklupčala sam se u klupko, koliko god sam mogla“, kaže ona. “Samo sam znala da ću umrijeti.” Tada je cijela soba bila preplavljena svjetlošću, obasjana farovima automobila koji se zaustavljao napolju da nekoga odveze kući. (Zavjese nikada nisu bile zatvorene u Kleinerinoj spavaćoj sobi jer su ona i Chandler voljeli sunčevu svjetlost.) To je prestrašilo Bundyja. Možda se plašio da su ga ljudi u autu vani vidjeli. Bilo je dovoljno da ga zaustavi. Bundy je napustio zgradu, uputivši se pravo u podrumski stan nekoliko blokova dalje, gdje je napao voditeljicu plesa Cheryl Thomas. U kući sestrinstva, Chandler je uspjela da izleti iz svoje sobe i dobije pomoć. Odatle, Kleiner se sjeća kako je dolazila svijesti, dok je oko nje vladao haos. Njene sestre iz sestrinstva zvale su hitnu pomoć; neki bi pogledali u spavaću sobu poprskanu krvlju i povraćali. Jedna - Kleiner ne može biti sigurn ko - je ostala s njom. Sjela je na natopljene pokrivače, zagrlila je i razgovarala s njom dok su čekali pomoć. Bila je to neka vrsta vezivanja, čuvanja. „Njeno saosećanje je bilo nezaboravno“, kaže. “Osjećala sam se kao da će se pobrinuti za mene.”

U bolnici, prvih sedam dana, Kleiner je imala prvu od mnogih operacija vilice. (I danas ih ima). Zubi su joj bili spojeni žicom, a to je, u kombinaciji s njenim isječenim jezikom, značilo da je jedva mogla govoriti. Kleiner je znala samo da je napadnuta. Njena porodica je procijenila da nije u stanju da više studira. Iz bolnice je Kleiner otišla kući u Miami – ali prije nego što je napustila Talahasi, policija je željela da se vrati u svoju spavaću sobu i vidi da li nešto nedostaje, da li je njen napadač ponio „suvenir“. „Nisam mogla reći da li nešto nedostaje – nisam mogla ni da se sjetim šta je bilo tamo“, kaže ona. Vidjela je žutu traku oko vrata sobe djevojaka Bowman i Levy – nijedna nije preživjela – ali njen zamagljeni mozak to je jedva registrirao. “Ušli smo u moju sobu. Bilo je prašine od otisaka prstiju i toliko krvi. Moje uzglavlje, pokrivač za krevet, moj madrac, zidovi, sve u mrljama. Samo sam gledala i gledala. Bilo je užasno, ali od pomoći. To mi je dalo malo jasnoće: shvatila sam šta se dogodilo.

„Otišla sam od tog kreveta znajući da sam bila u njemu, sklupčana kao lopta, i sada sam stajala. Htjela sam izaći kroz ta vrata daleko od svega toga i otići negdje bolje.”

Kleiner se nikada nije vratila na univerzitet. U kući sa roditeljima i sestrom, njen život se smanjio. „Imam mamu Kubanku i, kao i mnogi kubanski roditelji, njen način je bio da to gurne pod tepih. Ne govorite o svojim problemima i ne govorite ljudima o svom poslu. A sigurno je da ne idete na terapiju.” Fokus je bio na fizičkom liječenju, a njeni roditelji su dali sve od sebe da je zaštite  od onoga što se dogodilo. Prošle su sedmice prije nego što je to vidjela na vijestima. Osmislila je vlastitu vrstu terapije. “Prvih nekoliko sedmica osjećala sam se kao da će me ovaj mrak pokriti i progutati”, kaže. “Bojala sam se da pogledam iza sebe jer je ta strašna stvar bila upravo tamo, dodirivala mi je ramena.” Kleiner je počela da zamišlja malo pusto ostrvo u daljini. “Imao je jednu palmu i jednu malu ležaljku za plažu, a ja sam htjela doći do tog ostrva. Svaki dan bih išla malim koracima ka tome.”

Svako malo zadovoljstvo je pomoglo. „Jednog dana bih nalakirala nokte ili bih sjedila napolju sa suncem na licu i gledala u drveće. Mali ciljevi koji će me udaljiti od crne uskovitlane mase. Radovala sam se što će mi usta biti slobodna, a onda bi pojela prvi čvrsti obrok – kajganu i šunku. Onda bi otišla u tržni centar. Nisam se samo 'pretvarala' ili 'lažirala' da sam sretna. Idem tamo u mislima, znajući šta želim za sebe, svoje roditelje i sestru – jer oni ne mogu biti sretni ako ja nisam sretna.” Pomogla je i „terapija eksponiranjem“. „Kada sam bila vani, shvatila sam da mi je neprijatno sa muškarcima koje nisam poznavala“, kaže ona. “Primijetila bih ih iz daljine ili osjetila da je neko preblizu. Nisam željela da se tako osjećam.” U martu – samo tri mjeseca nakon napada – Kleiner se zaposlila kao blagajnica u drvaru. „Tamo sam mislila da mogu da vidim najviše muškaraca za najkraće vrijeme“, kaže Kleiner. “Nikad mi nisu smetali. Bili su samo ljudi. Upalilo je. Bila sam još korak bliže svom ostrvu.”

Život koji je voljela na fakultetu bio je gotov. Iako je zvala svoju kuću sestrinstva, mrmljajući kroz svoje žičane zube, ostavljajući poruke da joj se jave, niko nije učinio. Sada Kleiner može vidjeti da su i ti studenti bili mladi i traumatizirani – i da su dobili instrukcije da ne razmjenjuju informacije u slučaju da budu optuženi za dosluh u bilo kojem budućem suđenju. Međutim, tada se to osjećalo kao prekid, potpuno odbacivanje. („One zapravo nisu tvoje ’sestre’“, podsjećala bi je njena mama. „Imaš sestru.“) Umjesto toga, odlučeno je da će se Kleiner udati za svog dečka. “On je bio prvi momak s kojim sam izlazila. Nakon napada, moji roditelji i njegovi roditelji su mislili da treba da se neko brine o meni”, kaže ona. “Pustila sam da se to nastavi jer su oni uživali, moja mama je žudjela za normalnošću, a i ja sam uživala. Zaokupila sam se pozivnicama, biranjem jelovnika, degustacijom kolača. Bilo je zabavno. Na neki način mi je to trebalo.” Tog ljeta 1978. udala se. “Za šest mjeseci, potpuno sam svoj život pretvorila u nešto drugo.”

U međuvremenu, Bundy je uhapšen. Ubrzo nakon njenog medenog mjeseca, Kleiner je pozvana u Tallahassee da svjedoči pred velikom porotom u pretkrivičnom postupku, gdje je trebalo biti odlučeno da li će optužnice biti podignute. Bio je to prvi put da ga je zaista vidjela. „Bundy je sjedio na jednom kraju dugog konferencijskog stola, a ja sam sjedila na drugom kraju“, kaže ona. „Do tada sam znala njegovu istoriju, slučaj koji su gradili. Nisam se uplašila. On je bio ne-stvar. Ostao je upamćen kao zgodan, ali bio je samo prosječna osoba - prošli biste pored njega. Sjedio je tamo, nestrpljiv, arogantan, kao mali menadžer kojem je dosadno, kao da mu svi tratimo vrijeme.”

Sljedeće godine, Bundyju je suđeno za ubistva Bowmaove i Levy, te pokušaje ubistva Kleiner, Chandler i Thomas. Kleiner je svedočila. „Nosila sam jarko crvenu haljinu i ušla sam samouvjereno“, kaže ona. “Pitali su me šta mi se dogodilo te noći i o mojim povredama. Pitali su me da li je to čojvek koji me je navodno napao i morala sam da kažem: ‘Ne znam.’” Ipak, Bundy je proglašen krivim po svim tačkama i osuđen na smrt.

Fikcija koja je nastala oko Bundyja bila je teška za Kleiner. "Nije bio 'zli genije' ili briljantan pravni um", kaže ona. Njegove ocjene su u najboljem slučaju bile osrednje; trebalo mu je osam godina da stekne prvu diplomu, a zatim je pao na dva pravna fakulteta. Nikada nije iznajmio ništa veće od jedne sobe u pansionu. Nije se oslanjao na dobar izgled i šarm da bi namamio žrtve u opasnost (niko ne kaže da je Fred West očarao svoje žrtve u ulici Cromwell 25). Možda su neke žene bile programirane da "budu ljubazne" i potiskuju svoje instinkte kada bi on prišao na štakama ili s rukom u zavojima da zamoli za pomoć. Većina je, međutim, bila pretučena s leđa dok su hodale same, ili, kao Kleiner, u svojim krevetima dok su spavale. „U jednom trenutku postalo je jako važno izdvojiti istinu i morala sam mnogo da čitam o psihologiji da bih znala šta je on“, kaže ona. “A sada znam.”

Njen život se ispunio. Uživala je u svojoj karijeri ekonomiste u bolnici. Imala je sina Michaela. Brak je prekinut nakon šest godina jer se, kaže, "udala iz pogrešnih razloga". Kasnije se ipak udala iz pravih razloga – za Scotta Rubina, profesora neurologije, i u braku su više od 35 godina. Rubinova karijera značila je život u raznim južnim državama – Georgiji, Alabami, Louisiani (bili su u New Orleansu zbog uragana Katrina). Sada su u penziji, sa sjedištem u južnoj Floridi, žive blizu svojih unuka. Njih dvoje su voljeli jedriti čamcima i voziti se na Harley-Davidsonima. Bilo je i teških vremena. Kleiner je nekoliko puta izgubila bebu, preživjela je rak dojke, ali sa 66 godina sebe smatra sretnicom. Stigla je do tog pustog ostrva sa palmom. „Sjedila sam na toj stolici s nožnim prstima u pijesku.” Iako je razmišljala da napiše svoju priču prije mnogo godina, Kleiner je to odlagala. „Nisam željela da živim u prošlosti“, kaže ona. „Željela sam da Michael uživa u djetinjstvu. Htjela sam da budem mama koja pravi kolače i priređuje zabave na bazenu i rođendane i gleda njegove bejzbol utakmice.” Tek u proteklih nekoliko godina zaista je podijelila ono što se dogodilo. U oktobru 2023. objavljena je njena knjiga Svjetlo u tami.

Michael je imao 37 godina kada je sve saznao. „Pročitao je intervju i nazvao me“, kaže ona. „Nikada to nisam krila. Kad je bio mali, pitao je za ožiljke na mom licu, a ja sam rekla da me je jedne noći udario loš čovjek. Odgovarala sam na pitanja kada ih je imao, ali nisam htjela da njegovo djetinjstvo proganja Bundy. Kada je telefonirao, glas mu je drhtao i bio je šokiran. Rekao je: ‘Mama, izgledala si tako normalno.’ I upravo sam to željela. Rekla sam mu: ‘Još uvijek je tako.”

federalna.ba/The Guardian