‘Svi su se voljeli’: The Guardian o porastu jugonostalgije

Nedavno u Beogradu, dok je sunce grijalo, autobusi su se zaustavili ispred Muzeja Jugoslavije, impozantnog bloka iz sredine stoljeća u glavnom gradu Srbije. Pojavilo se postojano gomilanje ljudi, neki su nosili cvijeće, a nekolicina je mahala starom zastavom zemlje. Došli su posjetiti mauzolej u kojem se nalazi grob Josipa Broza Tita, utemeljitelja socijalističke Jugoslavije, piše Jessica Bateman za The Guardian.

Mnogi od posjetitelja odrasli su u starom sistemu i došli su obilježiti, kako autorica teksta navodi, diktatorov rođendan, koji je prije raspada Jugoslavije bio veliki državni praznik. Neki su pripadali krajnje ljevičarskim političkim strankama i nosili su kičaste majice i transparente.

Ali bilo je i nekoliko mlađih ljudi. Na stepenicama ispred posebne izložbe koja prikazuje Titove godine putem plakata, umjetnina, artefakata i snimljenih sjećanja “običnih ljudi”, susrela je 18-godišnjeg Miloša Tomčića s kapom i šalom “pionira”, jugoslavenskog socijalističkog pokreta mladih.

“Htio sam vidjeti sliku tog vremena”, rekao je kada ga je novinarka upitala zašto je došao. “Bilo je to sjajno vrijeme. Svi su se voljeli.” Smatra li sebe Srbinom ili Jugoslavenom? “Jugoslavenom”, odgovorio je bez oklijevanja. “Mama mi je Srpkinja, tata Crnogorac, baka Hrvatica. Zapravo, moja porodica je iz cijele Jugoslavije.”

Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju, sastavljenu od šest republika – Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Crne Gore i Sjeverne Makedonije, plus tadašnje autonomne oblasti Kosovo – osnovao je Tito 1945. godine, piše Batemanova.

Titova država imala je za cilj ujediniti različite etničke i vjerske skupine u regiji pod sloganom "jedinstvo i bratstvo". Rastući nacionalizam nakon njegove smrti 1980. doveo je do njenog raspada 1992. i krvavih jugoslavenskih ratova 1990-ih.

Uobičajena priča tokom tih godina bila je da je Tito gotovo pola stoljeća prisiljavao različite narode da žive zajedno protiv svojih želja. Ali 30 godina kasnije, mnogi još uvijek gaje duboku naklonost prema zemlji koja više ne postoji i žale zbog njenog raspada. U Srbiji 81% kaže da smatra da je razlaz bio loš za njihovu zemlju. U Bosni, koja je uvijek bila najmultikulturalnija od svih republika, 77% dijeli to mišljenje. Čak i u Sloveniji, koja je bila prva država bivše Jugoslavije koja je ušla u EU i koja se naširoko smatra "najuspješnijom", 45% još uvijek kaže da je razlaz bio štetan. Ne iznenađuje da samo 10% na Kosovu, koje nije imalo punu nezavisnost u Jugoslaviji, žali zbog raspada. Sklonost starom sistemu često se naziva i “jugonostalgija”.

No, Larisa Kutović, politička antropologinja iz Sarajeva koja proučava postjugoslavenski identitet u Bosni, oprezna je s tim izrazom. “Nostalgija podrazumijeva neku vrstu melankolije ili čežnje”, kaže ona. Naravno, to postoji, s mnogim restoranima i pansionima diljem regije, kao što je poznati Café Tito u Sarajevu, ukrašen kičastim memorabilijama i predstavljajući ružičasti pogled na to doba. Ali Kutović kaže da postoji i pokret mlađih ljudi koji kritičnije gledaju na to razdoblje, ocjenjujući njegove pozitivne i negativne strane.

"Postoji velika zahvalnost za socijalističko razdoblje, a ono je povezano s privrednim rastom i golemim poboljšanjima životnog standarda", kaže ona, dodajući da su "neispunjena obećanja" jugoslavenskog projekta blijeda u usporedbi s nacionalizmom i nasiljem koji su uslijedili. Većina država bivše Jugoslavije doživjela je ogroman ekonomski pad nakon ratova i još uvijek pate od visoke razine odljeva mozgova.

Bosna i Srbija posebno su pogođene političkim sukobima, a njihova nekoć utopijska brutalistička stambena naselja i željeznice izgrađene u Jugoslaviji propadaju. Iako su Hrvatska i Slovenija pronašle relativnu stabilnost kao članice EU, zahtjevi drugih zemalja su zastali, a pregovori se nisu materijalizirali, ostavljajući mnoge sumnje u to da li će se ikada pridružiti bloku.

U tom kontekstu, neki se pitaju može li prošlost sadržavati rješenja za budućnost. Kutović navodi pokrete za radnička prava koji su se u Bosni pojavili u posljednjem desetljeću, a temeljeni su na starom jugoslavenskom socijalističkom modelu radničkog samoorganiziranja. “Taj je sistem bio vrlo specifičan za Jugoslaviju”, kaže ona, objašnjavajući njegovu razliku od staljinističkog državnog vlasništva nad industrijom.

Iako je Jugoslavija bila jednostranačka država, postojale su jasne razlike u odnosu na druge zemlje željezne zavjese. Tito je utemeljio pokret nesvrstanih i održavao uravnotežene odnose između Zapada i SSSR-a, a građani Jugoslavije mogli su putovati u obje regije. Snagu starog jugoslavenskog pasoša spominju mnogi od onih koji posjećuju Titov grob, a kojima su sada potrebne vize za ulazak u većinu zemalja.

'Smatram se Jugoslavenom': Miloš Tomčić sa svojom bakom Hrvaticom. Fotografija: Jessica Bateman

Titov pristaša u Beogradu nosi staru jugoslavensku zastavu obilježavajući njegov rođendan. Fotografija: Jessica Bateman/The Guardian

Druga uobičajena tema koju Kutović vidi je gubitak statusa i percepcija da su ljudi iz relativno velike, poštovane zemlje otišli u mnogo manje, manje značajne zemlje. George Peraloc rođen je u Sjevernoj Makedoniji 1989., ali sada živi u Bangkoku. "Kad god moram učiniti nešto birokratsko kao što je otvaranje bankovnog računa ovdje, oni nikada ne mogu pronaći Sjevernu Makedoniju u svom sistemu, ali mogu pronaći Jugoslaviju", rekao mi je.

“Ako mene pitate, još bismo mogli imati koristi od federacije, čak i ako to nije Jugoslavija, jer smo tako mali i beznačajni sami za sebe.” Vjeruje da su ti osjećaji uobičajeni među ljudima njegovih godina, koji zapravo nikada nisu živjeli u starom sistemu. "Sva naša infrastruktura je iz tog razdoblja, a sada se raspada", dodaje.

Javljaju se i pokreti koji preispituju antifašističko, antinacionalističko nasljeđe regije, koje su ratovi revidirali ili nastojali izbrisati. Nastali su horovi koji pjevaju stare partizanske pjesme, kako na Balkanu tako i u dijaspori.

U Beču hor 29. novembar, nazvan po datumu osnutka Jugoslavije, sastoji se od članova iz svih zemalja bivše Jugoslavije. Njegov početni cilj bio je osporiti nacionalizam koji je izrastao u dijaspori tokom i nakon ratova. Jugoslavenski radnički klubovi, gdje su se ljudi prije sastajali da piju kafu, razgovaraju i igraju šah, postali su segregirani po nacionalnosti.

Članovi hora odjeveni su u crvene i plave jakne sa petokrakama koje upućuju na staru jugoslavensku zastavu, ali izbjegavaju pjevati pjesme povezane s komunističkom partijom ili koje slave Tita.

"To je svjesna odluka jer znamo da se događa glorifikacija, što je problematično", kaže dirigentica Jana Dolecki, koja je porijeklom iz Hrvatske, a koja se u Beč preselila 2013. "Osim toga, zapravo nisu imali dobre pjesme", rekla je smijući se.

Umjesto toga, članovi pažljivo biraju melodije za koje vjeruju da se mogu primijeniti na trenutne političke borbe kao što su rastući nacionalizam i populizam. "Pokušavamo se držati podalje od historijskog revizionizma", kaže ona. "Možete ući u ovo slavljenje prošlosti, uvijek govoreći da je bilo bolje, ali ne razmišljajući o tome što 'bolje' zapravo znači."

Hor je pomogao nekim članovima istražiti osjetljivo razdoblje historije. Marko Marković, koji je rođen u Beogradu, ali je odrastao u Beču, kaže da je njegova porodica odbijala razgovarati s njim o ratovima dok je bio dijete. “Bilo je to previše komplicirano za razumijevanje sedmogodišnjaka, ili su barem tako mislili”, sjeća se. “Tako sam uvijek imao osjećaj da je historija mjesta odakle sam došao tabu tema.” Kada je pronašao hor, osjetio je da konačno može "zakrpati neke rupe".

Internet također daje pristup ljudima da ponovno otkriju previđene aspekte svoje baštine. Nekoliko popularnih Instagram profila uspoređuje namještaj, brutalističku arhitekturu i grafički dizajn tog razdoblja.

Dvorana Jugoslavije u brutalističkoj zgradi Palata Srbija u Beogradu, koja je ugostila svjetske vođe u Titovo doba. Foto: Marko Đurica/Reuters

Peter Korchnak, koji je odrastao u tadašnjoj Čehoslovačkoj, pokrenuo je podcast Remembering Yugoslavia 2020. “Dok sam odrastao, Jugoslavija mi se činila kao raj”, kaže on, objašnjavajući da bi mnogi ljudi koji bježe od čehoslovačkog režima pobjegli u Jugoslaviju. Disidenti iz drugih komunističkih zemalja, poput Rumunije iz vremena Ceaușescua, često su činili isto.

“Gledali smo nasilni raspad Jugoslavije, dok sam ja svjedočio mirnom raspadu vlastite zemlje”, kaže. “Počeo sam tražiti usporedbe, uspoređujući to dvoje. I jednostavno sam postao fasciniran time.”

Korchnak je bio pogođen emocionalnim izljevima koje prima od nekih slušatelja. “Najbolji komentar koji sam čuo je da je to kao javni servis”, kaže. “I mnogi ljudi kažu: ‘Dugo sam se sramio i pomisliti na riječ ‘Jugoslavija’. Neki su rekli da je to čak bilo poput terapije.”

Obožavatelj pozira s Titovim portretom dok su antifašisti i regionalni političari u Sarajevu održali svečanost povodom rođendana bivšeg predsjednika. Fotografija: Elvis Barukcic/AFP/Getty

Prodaja Titove memorabilije u Beogradu. Fotografija: Jessica Bateman

Korchnaku je frapantna naklonost koju mnogi bivši Jugoslaveni gaje prema svom starom sistemu. “Možda ćete čuti starije ljude (u Češkoj) kako govore: ‘Oh, stvari su tada bile jeftinije’, ali uglavnom su svi krenuli dalje”, kaže on. “Ali (u bivšoj Jugoslaviji)  to se nekako transformiralo u nešto drugo.”

Međutim, neki su kritičniji prema onome što smatraju pretjeranim romantizmom tog razdoblja. Porodica Arnele Išerić je iz Bosne i izbjegla je u SAD, gdje je odrasla tokom rata. “Kao dijete imala sam dojam da je (Jugoslavija) bilo najdivnije vrijeme i da je sve bilo skladno”, kaže ona. “Ali kad sam odrastala, shvatila sam da postoje stvari koje mi se ne sviđaju.” Kao razlog navodi nedostatak LGBT prava i suzbijanje političkih neistomišljenika. No, kaže da se još uvijek može poistovjetiti s “duhom” Jugoslavije. “Kada putujem u druge dijelove regije, poput Crne Gore ili Hrvatske, uvijek se osjećam kao da se povezujem s ljudima. Govorim njihov jezik i imamo sličnu kulturu.”

Kako vrijeme odmiče i kako su mlađi ljudi manje izravno pogođeni traumom rata, neki smatraju da postaje lakše analizirati to razdoblje. “Gotovo svaki dan neko pita može li nas intervjuirati za svoju disertaciju o postjugoslavenskom identitetu”, kaže Dolecki, dirigent hora. “Dugo je to bila društveno tabu tema”, slaže se kolegica Marković. “Ali ova generacija ima luksuz biti dovoljno daleko da nema sve predrasude i traumu koja dolazi s tim. I mislim da će to još više rasti.”

federalna.ba/The Guardian