“Svezak sjećanja”: Petar Kočić – “Mrijeti, ljudi, valja, a duša izlazi na tijesna vrata!”

“Svezak sjećanja” Radija FBiH pripremila Aida Hadžiabdić

Godina je 1916.  Dvadest i sedmog dana mjeseca augusta  u Beogradu je umro bosanskohercegovački književnik Petar Kočić. Rođen je 1877. nadomak Banja Luke. U danima pred samu Austrougarsku aneksiju Bosne, osmislio je magazin "Otadžbina", a potom i politički pokret koji je podržavao borbu protiv Austrougarske ali i okova feudalnog sistema. Stari spisi navode kako je bio pjesnik bosanskih planina i krepkog života svoga kraja, ljubeći jednostavnost narodnog jezika i narodnog života, tako da postaje pjesnik krajiških pejsaža i krajiškog načina života. Kočić je napisao tri zbirke pripovjedaka: "S planine i ispod planine", "Jauci sa Zmijanja" i dvije političko-socijalne satire: "Jazavac pred sudom" i "Sudanija".

Kočića su čekali gimnazijski dani u Sarajevu, a potom i dani i noći u Beogradu i Beču. Studirao je filozofiju. Bio je to njegov svijet snoviđenja. Navode stari spisi kako je noći provodio bez zalogaja hrane, smrzavajući se u hladoj sobi, ali ne želeći odustati od svojih snova. Početkom 20. vijeka objavljene su i njegove prve zbirke pripovjedaka, među njima i najpoznatija na čijim koricama je naziv - "Jazavac pred sudom". Nakon studijskog putovanja, vraća se svome domu. Čekala ga je njegova ljubav Milka koja je besjedila o njemu...

"Jednog dana, juna mjeseca 1899. godine, stajala sam sa svojom prijateljicom Kristom Buzahić pred dućanom njenog oca. Prišao nam je Kristin brat Savo sa još jednim mladićem. Predstavio nam se kratko: Petar Kočić. Bio je tada svršen maturant - lijepo razvijen, kršan i naočit momak sa štapićem u ruci. I on je mene zaboravio… Stidjela sam se da gledam u njega - takve su tada bile djevojke. Pitao me je šta čitam i ponudio mi 'Bosansku vilu'. Sutradan je sam šetao ispred moje kuće sa crvenom ružom i štapićem. Izašla sam kradom i stala s njim na kapiju. Dao mi je 'Vilu' i ružicu. Susret je bio kratak i poznanstvo obnovljeno..", pričala je Milka nakon smrti njenog Kočića.

Svjestan svih svojih životnih iskušenja koja su ga godinama pratila uz njegovo pero, Kočić je govorio svojoj Milki... 

"Ali treba i ovo da znaš: da ću ja možda po zatvorima provesti veći dio svog života, jer ćemo mi svi otpočeti borbu protiv Švabe, koji guli naš narod, otima mu slobodu i ubija sreću. Ako si na sve pripravna, možeš poći za me; ako nisi, onda je bolje da me ostaviš, pa sa mnom šta bude. Ako voliš svoj narod i ako mu želiš bolju i ljepšu budućnost, zagrli se sa mnom da se kroz cijeli svoj život za sirotinju borimo, jer smo i nas dvoje uboge sirote. Zato će nas narod i sirotinja blagosiljati…"

Njegova Milka bila je odlučna u želji da prati njegove ovozemaljske korake. Tajno su se vjenčali 1904. godine.  Ubrzo će početi djelovati kao profesor jezika i književnosti u Gimnaziji u Skoplju. Međutim, kako navode stari spisi, zbog jednog članka u novinama ostaje bez svoga posla. Međutim, odlazi u Sarajevo u kome ga je čekalo mjesto sekretara "Prosvjete". Pričat će njegova Milka o hapšenjima, o tome kako je kažnjavan...

"Bilo je i svijetlih trenutaka, kada ga je narod njegovog kraja izabrao 1910. godine za poslanika. Radio je mnogo, a pisao samo noću. Uvijek bi sve meni najprije pročitao i pitao me: 'Kako ti, Milka, izgleda?' Ja se nisam u to mnogo razumjela, samo bih mu rekla: 'Ti nešto oštro pišeš...' A on bi dodao: 'Za ovu ću ovoliko dobiti, a za ovo ovoliko', misleći na zatvorske mjesece..."

OSCE misija u BiH izmaštala je Nedjeljnu lektiru uz bezvremene knjige ispisane u Bosni i Hercegovini. Jedna od njih je i “Jazavac pred sudom” Petra Kočića o kome promišljaju profesor Enver Kazaz i Anisa Avdagić…